Što mislite o odlasku na hodočašća koja su »poprilično skupa« i nisu dostupna svakomu? Je li ispravno da neki ljudi (pretpostavljam vjernici) sretno pričaju kako su baš oni »odabrani«, ili još bolje, da su baš oni dobili »milost« od Gospodina te da baš oni imaju mogućnost putovati i hodočastiti? Mnogi misle da je to Božji dar i zahvalni su Bogu za svoje peto, šesto… ili deseto putovanje.
Koliko su »ispravna« takva skupa i pobožna putovanja? Ima vjernika koji samo slušaju o tome i »sanjaju« kako bi bilo lijepo da su si i oni mogli priuštiti (barem jedno) takvo putovanje. Slušaju i znaju da nikad ne će upoznati jedno takvo »popularno« i poznato svetište.
Za koga su onda otvorena takva svetišta? Poistovjećuje li se to onda i sa svim ostalim životnim standardima i slojevima u društvu. »Tko ima, neka ide… tko nema, tko mu je kriv!« Primjećuje li to Crkva i vodi li dovoljno računa o tom »raslojavanju«, a znamo da hodočašća nisu odlazak na skijanje ili jedrenje? Sve se to, pretpostavljamo, organizira i odvija u vjerničkom duhu. Možemo li onda zaključiti da su ta skupa hodočašća ipak egoistična i usmjerena na svoje osobne potrebe i »užitke«? Ne bi li trebalo malo više kateheze o hodočašćima, da ne bude samo: »Kamo se ide… Hajdemo!« Ne bi li bilo divno kada bi jedan »dobrostojeći« vjernik »darovao« svoje putovanje (barem jedanput) nekomu tko si ne može financijski priuštiti takvo hodočašće, a ima jednaku želju hodočastiti?
A kako li se tek taj namjenski (hodočasnički) novac može preusmjeriti i na druga (financijska) djela milosrđa za potrebite (uključujući siromašne)! A među ostalim – svi znamo »grubu« i realnu činjenicu kako su »skromna« darivanja za potrebe svoje župe. Tek tada bi se moglo pričati o Božjem milosrđu koje ih je »zahvatilo« (jer su odabrani) i Božjoj milosti (koja je postala »uzrečica« i kojom se mnogi vjernici »olako razbacuju«).
To bi bila prava duhovna izgradnja i dar Božji za one koji daju i za one koji primaju.
M. K., Otočac
Premda nije bez određene gorčine i »oštrice«, Vaše je pismo puno poticaja o kojima bi svaki vjernik, posebno onaj koji češće hodočasti, mogao i trebao razmišljati. Isto to vrijedi i za svećenike koji su uobičajeno organizatori i duhovni predvoditelji tih hodočašća. Vaši poticaji, onako kako ih mi vidimo i tumačimo, usmjereni su zapravo na upozorenje vjernicima s kojima ste u kontaktu (vjerojatno u svojoj župi) da se hodočašće ne smije doživljavati kao izlet ili odlazak na kratki (godišnji) odmor, nego kao prilika za rast u duhovnosti koji mora biti na korist i onima u župnoj zajednici koji nisu u mogućnosti hodočastiti. Isto tako, Vaš je poticaj da hodočašća budu novčano što povoljnija, kako bi i siromašniji vjernici mogli otići u poznata svetišta i tamo se duhovno okrijepiti, a potičete i one koji imaju više da novčano pomognu onima koji nemaju sredstava za hodočašće. Koliko mi znamo, u mnogim je našim župama takav običaj, a mnogi svećenici uspijevaju ne samo organizirati povoljna hodočašća, nego i pomoći onima koji nemaju, premda o tome na govore javno. I dobro je da je tako.
Kao poticaj na promjenu mentaliteta (tamo gdje on nije dobar) i ispravno razmišljanje o smislu hodočašća Vas i sve one koji će pročitati naš odgovor potičemo da pročitate što o svetištima i hodočašćima piše u »Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji« Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, posebno osmo poglavlje »Svetišta i hodočašća« iz kojega ćemo i sami izdvojiti poneki dio. »Neka se u svetištima vjernicima obilnije pružaju sredstva spasenja, revno naviješta Božja riječ, prikladno unaprjeđuje bogoslužni život, osobito euharistijskim i pokorničkim slavljem i neka se njeguju odobreni oblici pučke pobožnosti«, navodi spomenuti Direktorij citirajući Zakonik kanonskoga prava (kan. 1234) te nastavlja: »U uskoj povezanosti sa svetištem je hodočašće, raširen i karakterističan izražaj pučke pobožnosti« (br. 261), a prema »kršćanskoj objavi najuzvišenije i konačno svetište je uskrsnuli Krist« (br. 262). Svetišta su posebno mjesta liturgijskih slavlja, mjesta evangelizacije, mjesta kršćanske ljubavi, kulture i ekumenske zauzetosti (br. 265-278), a duhovnost hodočašća mora uključivati eshatološku dimenziju (»hod prema svetištu« jest trenutak i prispodoba hoda prema Kraljevstvu), pokorničku dimenziju (hodočašće se oblikuje kao »obraćenički hod«), slavljeničku, bogoštovnu, apostolsku i zajedničarsku dimenziju. Zbog svega toga Crkva oduvijek potiče odlazak na hodočašće. A hodočasnik koji dolazi u svetište u zajedništvu je vjere i ljubavi ne samo s onima s kojima je izvršio »sveto putovanje«, nego i sa samim Gospodinom koji hodi s njim, kao što je hodio s učenicima na putu u Emaus; »sa svojom zajednicom iz koje potječe i, po njoj, s Crkvom koja boravi na nebu i hodočasti na zemlji; s vjernicima koji su tijekom stoljeća molili u svetištu; s prirodom koja okružuje svetište, a čijoj se ljepoti divi i za koju osjeća da ju mora poštovati; s čovječanstvom čije se trpljenje i nada na raznolik način očituju u svetištu, i čiji su duh i umjetnost u njemu ostavili višestruke znakove« (br. 286). Zbog svega toga Direktorij hodočasnike potiče da svoje hodočašće ožive snažnijom molitvom, sudjelovanjem u euharistiji koja je vrhunac hodočašća, pristupanjem sakramentu pomirenja, osobitim izražajima molitve kao što su: zahvala, prošnja ili traženje zagovora, te ističe: »Vjernici će zahvaliti Bogu na daru hodočašća i molit će od Gospodina potrebnu pomoć za življenje velikodušnijom zauzetošću u kršćanskome pozivu, nakon što se vrate u svoje domove« (br. 287).
Kada bi se vjernici hodočasnici držali ovoga zadnjega – a i drugih poticaja iz »Direktorija« – vjerojatno bi i Vaše pismo izgledalo drugačije, a hodočasničko svjedočanstvo bilo duhovno još jače i prisutnije u našim župnim zajednicama, a i na duhovnu korist svima, pa i onima koji ne idu često na hodočašća.
