Zabrinjavajući podatak o padu broja stanovnika za oko 400 tisuća u posljednjih deset godina može se iskoristiti u dobronamjerne, ali i u zlonamjerne svrhe. Čini se da tomu služi i »Analiza hrvatskoga mirovinskoga sustava« na temelju koje ekonomist dr. Andrej Grubišić pad stanovništva rabi kao »najbolji« podatak za plašenje hrvatskih osiguranika glede mirovinske i zdravstvene budućnosti. Namjera mu je poticati aktualnu vlast na što jaču i bržu privatizaciju mirovinskoga i zdravstvenoga sustava. Zato predlaže jače osiromašenje I. stupa obveznoga mirovinskoga osiguranja smanjenjem doprinosa sa 15 na 5 posto, s tim da bi tih 10 posto oduzetih preusmjerio u korist II. mirovinskoga stupa obvezne mirovinske štednje (banke i posebni mirovinski fondovi). Dakle traži veću privatizaciju mirovinskoga osiguranja.
Također zagovara i veću privatizaciju zdravstva tvrdeći da osiguranici ne trebaju čekati da njihove zdravstvene probleme rješava država. Preporučuje radnoj populaciji da svoje probleme mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja rješavaju sami vlastitim novcem i vlastitim angažmanom te da svatko treba biti odgovoran sam za sebe, za svoju obitelj i svoju budućnost.
O štetnosti tako radikalno neoliberalnih poruka govore brojne činjenice i okolnosti. Prije svega potplaćeni građani s malim prihodima i nesigurnošću stalnoga zaposlenja pretežno žive od plaće do plaće, a najčešće na dug. Svaki jači gospodarski poremećaj dovodi ih u financijsku blokadu. Zato mnogi bježe, a zapravo se iseljavaju. Ostaju oni koji moraju ili imaju sigurnost stalnoga zaposlenja s relativno pristojnim prihodima. Sve je manje onih koji mogu štedjeti od plaće ili prihoda.
Podatci o štednim ulozima u bankama pokazuju da sve manji broj štediša ima sve veće uloge, a nasuprot tomu raste broj onih koji imaju sve manje i ne mogu misliti na štednju za starost. Za potonje se treba brinuti društvo u cjelini i uz potporu države, a to je solidarnost. U protivnom se stvaraju odnosi socijalnoga darvinizma u kojem jači proždire slabijega. Zato postojeći mirovinski sustav obveznoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja mora i dalje biti temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti.
Tvrdnja da je »prisilno uplaćivanje doprinosa za nekoga drugoga kršenje prava pojedinca na raspolaganje privatnom imovinom« na klimavim je temeljima. Prema načelu solidarnosti u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (a to je i temeljno načelo kršćanstva) »svi trebaju plaćati za sve, a koristit će onima koji se nađu u potrebi« (potreba su osigurani slučajevi: starost, bolest, invalidnost i smrt).
Iz toga se može izvesti zaključak da bi se u budućnosti našlo najmanje pola stanovništva Hrvatske u položaju socijalne ugroženosti jer ne bi moglo ostvarivati potrebnu zdravstvenu zaštitu, a ni mirovinsku sigurnost. Tu sigurnost jamči I. mirovinski stup i javno zdravstvo. Nažalost, velik broj građana nalazi se već danas u tom položaju. Zato je potrebno jačanje I. mirovinskoga stupa obveznoga osiguranja.
Novčani gubitci toga osiguranja kojemu prigovara »mirovinsko-zdravstveni« stručnjak imaju svoje razloge za koje nisu isključivo krivi postojeći mirovinski i zdravstveni sustav ni mali doprinosi osiguranika i poslodavaca. Razlozi su dublji, a u pozadini stoji rat, izbjeglištvo, prognanici, privatizacija, ispravljanje naslijeđenih nepravda i demagogija, koji su svaki na svoj način bez financijskoga jamstva opterećivali mirovinski i zdravstveni sustav. Domovinski je rat uzrokovao obustavu rada u mnogim poduzećima te tako prekinuo plaćanje doprinosa.
Brojni su ostajali bez posla i tražili spas u invalidskim i prijevremenim starosnim mirovinama. Izbjeglicama iz drugih republika preuzimala su se ili priznavala mirovinska i zdravstvena prava na teret Hrvatske. Preuzeta su mirovinska i zdravstvena prava pripadnika bivše JNA koji su imali prebivališta u Hrvatskoj, iako su doprinosi za ta prava uplaćivani u Beogradu. Priznata su mirovinska prava pripadnicima HVO-a iz Bosne i Hercegovine. Novostečenim vlasnicima često kupljenih poduzeća za 1 kn davao se »oprost doprinosa«, a staž za otpuštane radnike priznavao se za stjecanje mirovina. Da bi se olakšalo rješavanje »tehnoloških viškova zaposlenih«, zakonski se dopuštao »dokup mirovinskoga staža« te se time omogućavalo ispunjavanje uvjeta za starosne mirovine. Odlaske u mirovine stimuliralo se i velikim otpremninama. Priznata su mirovinska prava domobranima, bivšim političkim zatvorenicima i hrvatskim braniteljima Domovinskoga rata. Zastupnici u Saboru i državni dužnosnici (sudci i sl.) imali su svoj poseban zakon za povlaštene mirovine pod povoljnijim starosnim uvjetima. Zbog zatvaranja rudnika ugljena donesen je također poseban zakon za prijevremeno umirovljenje rudara.
Sva nabrojena posebna prava bila su davana na štetu osiguranika koji su svoj cijeli radni vijek radili i uredno plaćali poreze u Hrvatskoj i doprinose za svoje mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Pojedinačnom analizom svakoga pojedinoga prava moglo bi se utvrditi koje je pravo bilo opravdano zbog očuvanja socijalnoga mira (rudari), koje je bilo naknadno ispravljanje nepravde (domobrani i bivši politički zatvorenici), koje je bilo staleška povlastica (zastupnici), koje je bilo u svrhu povlaštene privatizacije itd. Prema tome, ne može se paušalno utvrđivati društvena neopravdanost postojećega obveznoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja (I. stup) niti tražiti njegovo slabljenje u budućnosti. Također se ne može umanjivati ni uloga države u potpori toga sustava. Zato dr. Grubišić nije u pravu kada se na portalu »Index« poziva na navedenu analizu na temelju koje predlaže tobožnju »prilagodbu« mirovinskoga sustava. Usput valja napomenuti da je spomenuta analiza nastala prije deset godina, što znači da je zastarjela, dakle nije u modi. Valja još napomenuti da su tu analizu provodili predstavnici banaka i II. mirovinskoga stupa (dakle za svoju korist).
