Prikaz istraživanja sociologinje dr. Ivane Bendre naveo je na mnoga pitanja, od kojih su neka izravno vezana uz pastoral Crkve. Prvo od pitanja na koja je dr. Bendra spremno odgovorila bilo je što ju je uopće navelo na istraživanje religiozne dimenzije vukovarske drame. Uz osobno nagnuće k religijskoj tematici za koju je sociologinja, prema vlastitim riječima, pokazivala interes »tijekom cjelokupnoga obrazovnoga procesa«, određenu ulogu je, dakako, odigralo i »samo zaposlenje (od 2007. godine) u Područnom centru Instituta ‘Ivo Pilar’ u Vukovaru, kojemu je jedan od temeljnih razloga osnutka upravo istraživanje Domovinskoga rata iz različitih aspekata, pa tako i religijskoga«. Ipak, ključnu je ulogu odigrao prvi susret sa svjedočanstvima.
»U početnoj fazi istraživanja«, kaže sugovornica, »najveći sam poticaj dobila iščitavajući tekstove u kojima su iznesena osobna svjedočanstva civila, branitelja i zatočenika srpskih koncentracijskih logora, koja se nalaze u sklopu zbirke knjiga o Domovinskom ratu u Vukovaru, tzv. ‘Vukovariensiji’. U toj zbirci detaljno sam proučila publikacije koje se odnose na osobne dnevnike, memoare, autobiografije i biografije, u kojima sam uočila često navođenje i opisivanje osobnih religioznih iskustava i općenito važnosti osobne religioznosti. Iz njihovih sam iskaza također uočila da je za mnoge od njih upravo vjera bila jedina koja im je pružala nadu i utjehu u bezizlaznim situacijama, u trenutcima kada su se osjećali napuštenima od svih. Stoga sam se odlučila u sklopu svoje doktorske disertacije istražiti ulogu i važnost fenomena religioznosti.«
Dva su pitanja sugovornici nadahnuta činjenicom da je u svojem istraživanju ustanovila kvalitativni pomak kad je riječ o religioznosti (dakako, riječ je o katoličkoj vjeri) ispitanih skupina, ono što je ona u svojem istraživanju postavila kao središnju kategoriju, a nazvala ju je »individualni osobni odnos s transcendentim bićem (Bogom)«. Prvo je pitanje glasilo: »Što je od toga ostalo kad je prestalo ‘izvanredno stanje’?« Sugovornica na pitanje nije odgovorila odmah, ili bolje reći, odgovorila je, ali protupitanjem: »Mislite li uistinu da je ‘izvanredno stanje’ u potpunosti prošlo?« I odmah protumačila: »Naime, ako to izvanredno stanje, koje sam u radu nazvala kriznom društvenom situacijom, promatramo kao izloženost brojnim negativnim psihičkim i fizičkim uvjetima, onda vidimo da u pojedinim aspektima ono traje i dalje, iako u drugačijim okolnostima i možda ne jednako izraženo kod sve tri istraživane skupine.«
No nije protupitanje jedino što sugovornica nudi kao odgovor. Dr. Bendra je spomenula još jedno istraživanje, čije je preliminarne rezultate s kolegom dr. Vinom Mihaljevićem već predstavila na tradicionalnom znanstveno-stručnom skupu koji je prošle godine nosio naslov »Vukovar ’91. – dvadeset i peta godina poslije«. Preliminarni rezultati govore »upravo o važnosti osobne religioznosti za stanovnike Vukovara 25 godina nakon rata, u suvremenom hrvatskom društvu«.
»Ovim se istraživanjem«, kaže dr. Bendra, »htjelo usporediti koju ulogu religioznost ima za njih danas, ponajprije u odnosu na suočavanje branitelja sa sve negativnijim i neprimjerenijim odnosom države/društva prema njima, ali i općenito prema Domovinskomu ratu. Istraživanje je pokazalo da je takav odnos, uz brojne psihofizičke tegobe s kojima se branitelji i bivši zatočenici suočavaju, koje su posljedica sudjelovanja u ratu, doveo do toga da se te društvene skupine može smatrati društveno marginaliziranim, što za posljedicu ima dodatno pogoršavanje njihova ionako narušenoga psihofizičkoga zdravlja.« Kao pokazatelje »negativnoga i ignorirajućega« odnosa države prema braniteljima sugovornica spominje »učestale izmjene i dopune Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, neprimjerenu zdravstvenu i psihosocijalnu pomoć« te »negativan odnos većega dijela medija«.
»Takva situacija dovela je do toga da branitelji sebe doživljavaju kao skupinu izoliranu od šire društvene zajednice, što pak za posljedicu ima tendenciju daljnjega pogoršanja njihova zdravstvenoga stanja i time onemogućavanja njihova participiranja u društvu. Stoga možemo reći da su trenutačne mjere, koje su ponajprije kompenzacijske umjesto da budu reintegracijske, rezultirale time da se ova skupina stanovnika Vukovara i dalje nalazi u stanju kada osjeća da nema mogućnost primarne kontrole nad vlastitim životom. U tom smo kontekstu branitelje Vukovara priupitali koju ulogu osobna religioznost ima danas, 25 godina nakon rata. Odgovor koji smo dobili pokazuje da je za veliku većinu branitelja vjera i danas važan čimbenik u njihovu životu te da je njihov odnos prema vjeri ostao nepromijenjen u odnosu na 1991./92. godinu«, kaže dr. Bendra.
Drugo pitanje nadahnuto ustanovljenim kvalitativnim pomakom glasilo je: Je li se i u kojoj mjeri ta osobna, individualna religioznost kasnije, u međuvremenu, »uklopila« u ono što autorica naziva »institucionalnim« oblicima izražavanja i prakticiranja religioznosti, što se u konkretnom slučaju poklapa s liturgijskom i pastoralnom ponudom Katoličke Crkve. Odgovoru dr. Bendre nije potreban komentar.
»Osim što su istaknuli«, rekla je, »da im Crkva kao institucija pruža veliku potporu i razumijevanje, istaknuli su i da rado sudjeluju u aktivnostima koje ona organizira, najčešće humanitarnoga ili rekreacijskoga karaktera, koje im pomažu u pronalaženju prijeko potrebnoga duševnoga mira, ali i osjećaja participacije u društvu. S druge strane istaknuli su kako im i danas, jednako kao i 1991./92. godine, u podnošenju teških psihofizičkih stanja i umanjivanju negativnih učinaka društvene marginalizacije najviše pomaže upravo individualni osobni odnos s Bogom, koji se očituje u učestalom prakticiranju osobne molitve i razgovoru s Bogom. Stoga navode da im takav odnos i danas pruža prijeko potreban duševni mir, koji im je često vrlo teško uspostaviti. Što se tiče institucionalnoga prakticiranja religijske prakse, situacija je dosta šarolika. Redovito sudjelovanje na nedjeljnim misama prisutno je u polovice ispitanika, a ostali navode da samo povremeno prakticiraju odlazak na misna slavlja.«
»S druge strane«, nastavlja dr. Bendra, »za hodočašća su svi izjavili da su na njima i po nekoliko puta godišnje te da ona imaju pozitivan učinak na njihovo duhovno zdravlje. Uz navedeno izjasnili su se i da rado sudjeluju na duhovnim obnovama, ali zbog težnje k neisticanju i želje da budu dio šire zajednice više preferiraju one koje nisu organizirane samo za branitelje. S time se slaže i jedan od vukovarskih svećenika – koje sam u sklopu ovoga istraživanja također intervjuirala – koji smatra da branitelji i/ili zatočenici pokazuju odbojnost prema duhovnim obnovama koje su organizirane samo za njih zbog činjenice da takva događanja doživljavaju kao još jednu u nizu brojnih terapija kojima su izloženi, a kojima je cilj prikazati ih kao psihičke bolesnike.« Premda sugovornica ističe da se rezultati drugoga spomenutoga istraživanja odnose samo na skupinu branitelja i/ili zatočenika srpskih koncentracijskih logora, smatra da se može očekivati da će i rezultati za skupinu bivših vukovarskih civila u velikoj mjeri pokazati važnost osobne religioznosti i danas, u suvremenom hrvatskom društvu. I danas je, naime, »previše pokazatelja koji upućuju na njihovo teško psihofizičko stanje i potrebu za onostranim«, kaže sugovornica i navodi neke od tih pokazatelja, primjerice još uvijek otvoreno pitanje nestalih članova obitelji, sve učestalija, najčešće maligna oboljenja, veliku nezaposlenost…
Jedno od logičnih pitanja nekomu tko je sustavno, redak po redak, iščitavao svjedočanstva branitelja jest i pitanje »prenošenja« vjere, tj. uloge supatnika odnosno suboraca u tom procesu. Sa »svakako!« sudionica odgovara na tvrdnju da zacijelo ima svjedočanstava da su sudionici jedni drugima »prenosili« vjeru, odnosno »primali« je jedni od drugih. Posebno spominje »brojne primjere« kad su sudionici »željeli pronaći utjehu u molitvi, ali se nisu znali moliti ili najčešće uopće nisu bili vjernici do ratnih događanja«. Na jedno od svjedočanstava, a riječ je o vukovarskom branitelju Petru Janjiću – Tromblonu i njegovu svjedočanstvu o boravku u srpskom koncentracijskom logoru iznesenom u knjizi »Žedni krvi, gladni izdaje«, dr. Bendra je podsjetila čitatelje Glasa Koncila: »Znam da je sve gotovo i da su svi moji planovi pali u vodu i polako mi je na površinu isplivavala samo jedna činjenica. Svi će otići za Hrvatsku i samo ću ja ostati u Srbiji. Nikada neću vidjeti svoje dijete. Svoju zemlju za koju sam ginuo, za koju sam krvario. Sve oko mene postalo je bez veze. Više se nisam mogao nasmijati. Nije bilo ničega za čega bi se čvrsto mogao uhvatiti… Prestao sam potpuno jesti. Nije mi se više živjelo. Organizam mi je bio potpuno iscrpljen. Bio sam ruševina bez nade za popravak. Ante Trbović iz Dubrovnika i Zoran Margarin iz Vukovara svakodnevno su me dizali iz mrtvih, govoreći mi da moram vjerovati i da nema te sile koja može ići protiv Božjeg plana. ‘Mi svi zajedno odlazimo odavde, i nitko neće ostati, moli se Bogu i nemoj pomišljati na gluposti’, govorio bi mi Ante. ‘Ali, Ante, kako ću se ja moliti Bogu kada nikako nisam išao u crkvu, niti znam riječi ijedne molitve. A i sramota me je priznati svim ovim ljudima da kao katolik ne znam ni riječi od Božjeg slova’, odgovaram mu na meni nemoguću misiju. ‘Zar je to problem?’ i uzima mali komadić starog papira i olovku i napiše mi sve riječi molitve Očenaš i Zdravomarija. Svaku noć dok su svi spavali, ja sam čitao te riječi molitvi i iskreno se molio Bogu da mi oprosti za sve što sam ružno u životu izgovorio i počinio. Molio sam Boga da me izvuče iz ovoga pakla zla i samoće i da ću biti sretan makar i pod mostom u Zagrebu spavao.«
Među aktualnim pitanjima koja je pobudilo istraživanje o dramatičnim događajima od prije gotovo 26 godina svakako je i ono može li religioznost (vjera) tih ljudi pozitivno utjecati na suočavanje sa sadašnjom svakodnevicom, koja, poznato je, nije laka te mnoge tjera na odlazak iz domovine za koju su toliko propatili. Istraživanja koja bi »pokrila« utjecaj religioznosti na odluku »otići ili ostati« nema, kaže sugovornica. Ipak, na temelju spoznaja stečenih navedenim istraživanjima »može se i očekivati da će se velik dio njih i u suočavanju s trenutačnom teškom situacijom jače okrenuti svojoj vjeri i pronalaženju snage i utjehe u njoj«. »S druge strane, okolnosti su danas ipak nešto drugačije negoli su bile tijekom boravka u skloništima, ratištu i/ili logoru, kada nisu imali nikakvu kontrolu nad vlastitim životom, te se isto tako može očekivati da, ako se situacija u državi ne počne uskoro mijenjati, većina njih neće biti zadovoljna samo sekundarnom kontrolom nad vlastitim životom pa bi iseljavanje moglo poprimiti katastrofalne razmjere. Nažalost, trenutačna situacija s ‘Agrokorom’, u sklopu kojega se nalazi i ‘Vupik’, te situacija s tvornicom ‘Borovo’, koje zajedno zapošljavaju više od 1000 Vukovaraca, tomu govori samo u prilog«, kaže sugovornica.
Mogu li događaji poput održavanja ovogodišnje Sinjske alke ili Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM) pripomoći ljudima da izdrže u suvremenim teškim okolnostima, posljednje je pitanje s kojim je sociologinja suočena. Kad je riječ o Alki, dr. Bendra je naglasila da je odluka Viteškoga alkarskoga društva prije svega »počast« onima koji su dali živote u stvaranju domovine te »velika čast« stanovnicima Vukovara. »S druge strane takva odluka svakako je i pokazatelj da, naspram provođenja politika i metoda ‘kulture zaborava’ te relativiziranja i izjednačavanja krivnje žrtve i agresora, i dalje postoje oni koji teže k promicanju moralnih i duhovnih vrijednosti Domovinskoga rata. Na taj se način svakako pokušava i pružiti nadu Vukovarcima u bolju budućnost, što posebice nastoji Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, koji to jasno pokazuje i odabranim geslom ‘Krist nada naša’. Takva događanja svakako mogu pridonijeti jačanju duhovne snage stanovnika Vukovara, posebice onih koji se, uz sve ono s čime se svakodnevno nose kao posljedicom ratnih događanja, nalaze u sve težem psihofizičkom stanju i zbog sve veće nezaposlenosti i problema iseljavanja«, kaže sugovornica.
A »kao Vukovarki posebno joj je dirljivo« to što je u sklopu SHKM-a »organizirana i kampanja kojom se željelo prodajom ‘startasica’ s logotipom SHKM-a potpomoći rad tvornice ‘Borovo’ te pedijatrije Vukovarske bolnice, što je zapravo pozitivan primjer kojim se pokazuje kako evangelizatorski duh toga susreta pokušava i na konkretan način unijeti novu nadu toliko potrebnu Vukovaru i cijeloj našoj domovini, koja bi, u skladu s odgovornim življenjem prema evanđelju, trebala poslužiti za primjer svima onima koji ne djeluju u skladu s hrvatskim interesima«.
ZAVRŠETAK
