Već iz nazivlja može se naslutiti da su Sjevernomarijanski otoci tek dio zemljopisno širega pojma Marijanskih otoka, koji, konkretno, podrazumijevaju u političkom smislu dvije zasebne jurisdikcije Sjedinjenih Američkih Država nad arhipelagom od ukupno 16 otoka raspoređenih u obliku polumjeseca u Oceaniji. Jedna su Sjevernomarijanski otoci, a druga otok Guam na južnom kraju otočkoga lanca.
Sjevernomarijanski otoci, dakle, dio skupine Marijanskih otoka, leže južno od Japana, zapadno od Havaja, sjeverno od Nove Gvineje i istočno od Filipina, u oceanskoj podregiji Mikronezije na ukupnoj površini od 464 km2. No od 15 otoka samo su tri nastanjena s oko 58 tisuća stanovnika prema posljednjim procjenama Ujedinjenih naroda: Saipan s najviše stanovnika – 50 000, Tinian sa 5000 i Rota sa 3000.
Na otoku Saipanu smješten je i glavni grad Saipan sa 47 600 stanovnika, no svakako je zanimljivo da se zakonodavna i izvršna vlast nalaze u selu Capitol Hillu s nešto više od tisuću stanovnika, a sjedište sudske vlasti također je u selu – Susupeu s više od 2000 stanovnika. Spomenute brojke pojašnjavaju podatak da više od 88 posto stanovništva na svim otocima živi, za tamošnje prilike, u urbanim sredinama. Osim toga, Saipan ima prilično veliku teretnu luku Tanapag i međunarodnu zračnu luku. Autohtoni stanovnici su narod Čamori, no u prilično velikom postotku su imigranti s različitih pacifičkih otoka, u nešto manjem su rasno mješoviti, a u najmanjem su postotku bijelci i ostali. U skladu s tim, uz engleski, službeni su jezici čamorski i karolinski, koji potječe s Karolinskih otoka. Najvažnija je gospodarska grana turizam jer poljoprivredna proizvodnja, uzgoj tapioke, kokosa, rajčica, dinja i goveda, donosi godišnje tek 1,7 posto prihoda. Nakon inozemnih gospodara u povijesti Španjolaca, Nijemaca i Japanaca, poslije Drugoga svjetskoga rata, u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti, Marijanski su otoci bili pod upravom Sjedinjenih Američkih Država. Otok Saipan postao je, nažalost, poznat po žestokim i krvavim bitkama od lipnja do srpnja 1944. kada je poginulo 3500 američkih vojnika i oko 30 tisuća japanskih, među ostalim i velik broj civila, od kojih je velik dio počinio samoubojstvo bacivši se s visoke hridi Banzai u more, o čemu postoje potresni filmski zapisi.
Stanovništvo Sjevernomarijanskih otoka odlučilo je sedamdesetih uspostaviti tješnje veze sa SAD-om, što je potvrđeno na referendumu 1975. Nova vlada i ustav djelomično su stupili na snagu u siječnja 1978., a puni suverenitet SAD-a nastupio je 1986., kada su otočani postali američki državljani. Sadašnji je guverner od g. 2015. 42-godišnji Ralph Deleon Guerrero Torres, član Republikanske stranke rođen u Saipanu.
Godine 1521. Ferdinand Magellan prvi je otkrio otoke i nazvao ih Otočje lopova jer su tadašnji stanovnici pokrali neke stvari s njegovih brodova. Sadašnje ime Marijanskim otocima dali su Španjolci 1667. kada su ih anektirali i nazvali ih po svojoj kraljici Mariji Ani od Austrije.
Katolici, koji od ukupnoga broja stanovnika čine 53,1 posto, najbrojniji su, slijede zajedno različite protestantske zajednice sa 16 posto, budisti kojih je 10,6 posto te pripadnici raznovrsnih plemenskih kultova sa 5,3 posto, a ostalih je 15 posto. Otoke »pokriva« biskupija Chalan Kanoa, koju trenutačno vodi biskup Ryan Pagente Jimenez rođen u Dumagueteu na Filipinima 1971. On je drugi biskup nakon utemeljenja biskupije 1984. Pohađao je osnovnu školu Larena u pokrajini Siquijor i sjemenište sv. Josipa u pokrajini Negros Oriental, nakon čega je upisao i diplomirao teologiju na bogosloviji u Quezon Cityju. Za svećenika biskupije Chalan Kanoa zaređen je u katedrali Gospe od Karmela 2003. i obavljao je uobičajene pastoralne dužnosti, najprije u župi Krista Kralja u selu Garapanu na otoku Saipanu, kasnije u katedrali. Potom je imenovan za biskupijskoga kancelara, biskupova tajnika, upravitelja svih katoličkih škola, glavnoga urednika biskupijskoga glasila »Sjeverna zvijezda« i dr. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2010. apostolskim upraviteljem biskupije Chalan Kanoa, a 2016. i njezinim biskupom. Biskupijsko duhovno središte sadašnja je katedrala Gospe Karmelske, čija je gradnja započeta 1947. nastojanjem kapucina, čini se hrvatskih korijena, o. Ferdinanda Stippicha, a dovršena dvije godine kasnije 1949. Prvotna crkva Gospe Karmelske na Saipanu podignuta je već 1907., ali su ju tijekom Drugoga svjetskoga rata razorile američke bombe u namjeri da unište japanske zalihe pohranjene u crkvi. Biskupija ima 13 župa, i to na otoku Saipanu deset te dvije na otoku Rotu i jednu na otoku Tinianu. Od župnih crkava vrijedi spomenuti na Saipanu najstariju crkvu Krista Kralja, čiju su gradnju 1876. započeli španjolski misionari, a dovršili je njemački augustinci, i najnoviju sv. Jude Tadeja izgrađenu 2001. Biskupijsko marijansko svetište Nuestra Senora Bithen delos Remedios na istom otoku početke ima u g. 1879., a zanimljiva je i novopodignuta crkva sv. Josipa na otoku Tinianu izgrađena pokraj oštećenoga tornja nekadašnje crkve uništene u Drugom svjetskom ratu. Biskupija ima 14 svećenika, od kojih su dvojica augustinci, dvojica redovnici Družbe Otkupiteljeve Majke i jedan isusovac, pet stalnih đakona i tri redovnice Sestara Isusa Dobroga Pastira (SJBP), poznate kao »pastorele«. Biskupija je osnovana 1984. i skupa s biskupijom Karolini ili Karolinških otoka i apostolskom prefekturom Maršalovih otoka sufraganska je biskupija nadbiskupije Agana koja ima sjedište u Hagatni, glavnom gradu otoka Guama, koji također pripada skupini Marijanskih otoka.
Jedna od najuglednijih škola katolička je osnovna i srednja Škola »Brdo Karmel« na otoku Saipanu, koju su u istoimenom gradu osnovale redovnice mercedarijanke. Već je g. 1928. njih pet stiglo na otok iz svoje matične kuće Berriz na sjeveru Španjolske, prevalivši na dugom putu dva oceana i tri kontinenta. Nakon prilagodbe, svladavši jezik i brojne zaprjeke, otvorile su 1951. dječji vrtić Gospe od Milosrđa, odmah planirajući i osnovnu školu. Oduševljen tim naumom, tamošnji župnik o. Arnold Bendowsky dobio je suglasnost biskupije Agana, ali je mlada katolička zajednica u Saipanu imala vrlo malo sredstava za izgradnju škole. Na svu sreću, o. Bendowsky kao mladić je stekao znanje i iz zidarstva pa je sa skupinom roditelja krenuo u preuređenje stare zgrade u tvornici šećera, koja je »preživjela« bombardiranja tijekom Drugoga svjetskoga rata, i pretvorio je u prve školske učionice. Škola je otvorena 1952., prvi naraštaj učenika bili su uglavnom polaznici dječjega vrtića, dvije mercedarijanke prve učiteljice, a s. Ana Marija prva ravnateljica. Sljedećih se godina broj učenika i redovnica učiteljica povećavao pa se počelo razmišljati o nastavku školovanja učenika u katoličkom duhu nakon završene osnovne škole. U osnivanju katoličke srednje škole posebno su se zauzeli kapucini na Saipanu s poglavarom o. Raymondom Demersom, koji je, zahvaljujući pomoći iz inozemstva, pridonio da se već 1960. u prvi razred novopodignute zgrade upiše 41 učenik, što znači da ih je velik broj došao i sa strane. Prva je ravnateljica postala također redovnica s. Feanchorlisia Plaza, a profesorski je zbor proširen potrebnim svjetovnjacima. Danas su obje škole opskrbljene svim pomagalima, laboratorijima, športskom dvoranom, kuhinjom i sl. te je svake godine gužva za upis u prve razrede.
