Teško da je papa Franjo mogao izabrati izazovnije vrijeme za sazivanje »Sinode o sinodalnosti« od sadašnjega, kada toliko toga priječi da se prva sinodska faza do sredine kolovoza ove godine provede u miru i blagostanju diljem Katoličke Crkve. Osim pandemije koja usporava i ograničava sinodska okupljanja, što je zajedničko valjda svim biskupijama, pojedine se Crkve susreću s vrlo specifičnim izazovima. Skandali spolnih zloporaba maloljetnika u zapadnoeuropskim zemljama potresaju mjesne Crkve i dodatno pogoduju sve većim »izlaznim statistikama« vjernika (Francuska, Njemačka, Austrija, Irska…); u pojedinim zemljama (npr. Španjolska i Belgija) sekularizam je toliko zahvatio društveni život da se i eutanazija i promjene spola mogu izvoditi »kao na traci«, a da se o dostupnosti pobačaja i ne govori; Crkvi u Poljskoj i Ukrajini i njihovim vjernicima nemir pak stvara i zloguko zveckanje oružjem na granici Rusije i Ukrajine pa sve se više strahuje od novoga rata… Okolnosti su to koje donekle podsjećaju na okolnosti sazivanja Drugoga vatikanskoga koncila u hladnoratovsko doba, kada su unatoč komunističkoj diktaturi i vjernici Crkve u Hrvatskoj, zahvaljujući hrabru izvještavanju Glasa Koncila, oduševljeno pratili zbivanja na Koncilu i žudjeli za novim licem Crkve. Na neki način upravo su se preko Koncila mogli nadati da i njima sviće novo lice domovine, što su dočekali tek 1990.
Ako se ozbiljno u obzir uzmu ocjene crkvenih analitičara da je upravo sadašnja sinoda nova povijesna šansa da uvelike ozdraviteljsko oduševljenje Drugoga vatikanskoga koncila doživi svoju aktualizaciju u 21. stoljeću, onda se sinoda može opet shvatiti i kao slamka spasa da usred nagomilavanja društvenih i crkvenih ugroza čitav Božji narod diljem svijeta, bez obzira na to u kakvim se okolnostima nalazili, što spremnije uđe u očitu promjenu epohe.
Kao što su u koncilsku obnovu Crkve u Hrvatskoj neprijeporno bili upisani i teološko-pastoralni tjedni u Zagrebu, tako se uključivanje Crkve u Hrvatskoj u aktualnu sinodu manifestiralo i na 62. teološko-pastoralnom tjednu koji se od 25. do 27. siječnja u Zagrebu održavao na temu »Preobrazba svećeništva u promjeni epohe«. Upravo su TPT-i »na svojoj koži« tijekom povijesti iskusili i zamahe crkvenoga koncilskoga oduševljenja, i stagnacije, i razočaranja, i ravnodušnosti, pa ponovne zamahe… i tako naizmjence.
Ako bi se na TPT-e primijenilo Papino sinodsko načelo »slušanje – sudjelovanje – poslanje«, na temelju njih mogao bi se ponuditi povijesni recept kako se u crkvenim inicijativama otvarati djelovanju Duha Svetoga. Upravo su TPT-i, kojima je cilj biti i dijaloški susreti starijih i mlađih generacija pastoralaca, pokazali da su uvijek boljim plodovima rađala okupljanja koja se nisu fokusirala samo na negativnosti, nego su znala vrjednovati dobre prakse, koja nisu raskidala s tradicijom, nego su u tradiciji bila ukorijenjena, koja su ponizno pristupala najtežim problemima ne upadajući u zamku populističkoga samoponižavanja… Pamte se posebno oni TPT-i koji su izbjegavali opasnost marketinškoga pristupa crkvenomu životu u smislu ponude gotovih rješenja jer svaki pastoralac zna da je umijeće prilagođavati se okolnostima, a ne okolnosti prilagođavati unaprijed skrojenim rješenjima.
Crkvi je sadašnja sinoda potrebna jer nije moguće ni živjeti od nostalgije za prošlim vremenima ni oholo proglašavati da sada ništa ne valja pa se treba krenuti od početka. Početak je jedino Krist, a na Crkvi je da se stalno mijenja – drugoga puta nema.
