U današnjem vremenu čovjek se suočava s brojnim poteškoćama, počevši od pandemije, izazova tehnološkoga napretka, socijalnih problema, psihičkih problema u tzv. postcovidu, nedostatka duhovne snage… O tim i ostalim problemima današnjice progovara prof. dr. Igor Filipčić, subspecijalist biologijske i socijalne psihijatrije, ravnatelj i predstojnik zagrebačke Klinike za psihijatriju »Sveti Ivan«. Predaje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Zdravstvenom veleučilištu Zagreb…, a sudionik je brojnih istraživanja i provođenja originalnih metoda na području psihijatrije. Komentira i snagu vjere te odnos teologije i psihijatrije.
Danas u Europi 12 posto populacije boluje od neke psihičke bolesti, od depresije boluje diljem svijeta više od 300 milijuna bolesnika, u Europi 44 milijuna, a to znači da je depresivno 4-10 posto ukupnoga stanovništva, procjena je Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Hrvatski je postotak nešto viši od svjetskoga i kreće se oko 10 posto. U jeku pandemije COVID-19 koja nas okružuje, psihijatrija se kao struka suočava s mnogim izazovima. U općoj populaciji dolazi uistinu do povećanja broja anksioznih i depresivnih poremećaja za dodatnih 20 posto, što potvrđuje veliko istraživanje koje je provedeno u 204 zemlje u svijetu, a objavljeno je u »Lancetu«, jednom od vodećih svjetskih medicinskih časopisa, u listopadu 2021. godine. Rad potvrđuje da brzo širenje koronavirusa dodatno povećava rizik razvoja psihičkih poremećaja i to posebno pogađa mlađu populaciju i žene. Zatvaranje, stroge epidemiološke mjere koje uključuju držanje potrebnoga razmaka i karantena pogoduju razvoju raznih oblika ovisnosti i povremeno nasilnomu ponašanju u obitelji te čestim recidivima bolesti u već kronično oboljelih, što znatno pogoršava njihovu kvalitetu života. Kao posljedica pandemije najizraženiji psihički simptom jest anksioznost, a od anksioznih poremećaja u najvećem je porastu posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).
Riječ je o poremećaju koji se u Hrvatskoj uspješno liječi već 30 godina od Domovinskoga rata, a pogađa osobe koje su razvile teške oblike postcovid sindroma, najčešće kao posljedica liječenja na respiratoru i životne ugroze.
Važno je potvrditi našim sugrađanima da je psihijatrijska skrb u Republici Hrvatskoj i Zagrebu izvrsno organizirana, moderna, učinkovita i uspješna te je bez čekanja dostupna svima. Osobe koje osjećaju nemir, strah, nelagodu i anksioznost te koje radno i socijalno otežano funkcioniraju ili ne funkcioniraju, trebaju potražiti psihološku pomoć. Konkretno, imamo moderne i visoko educirane multidisciplinarne timove u kojima rade profesionalci (psihijatri, psiholozi, sociolozi, medicinske sestre, tehničari te radni i socijalni terapeuti). Liječenje se provodi u bolničkim uvjetima, ali sve češće i ambulantno, a posebice je učinkovito liječenje u dnevnim bolnicama. U Klinici »Sveti Ivan« imamo 11 dnevnih bolnica, a od prošle godine radi i Dnevna bolnica za oboljele od psihičkih posljedica postcovid sindroma. U dnevnim bolnicama provodi se farmakoterapijsko i psihoterapijsko liječenje te velik broj preventivnih psihoterapijskih i socioterapijskih programa, kao i niz programa za mlade pacijente i edukacija za njihove roditelje. Vrijeme u kojem smo često zatvoreni i prestrašeni ne bismo trebali provoditi kontinuirano pred TV-om jer tako bivamo preplavljeni negativnim informacijama koje dodatno pojačavaju strah kod pojedinaca ili skupine. Važno je informirati se, ali ne i da je osoba saturirana, tj. preplavljena negativnim emocijama. Zato je dobro da osoba prisilno zadržavanje u kući i izolacije iskoristi za rad na sebi i zbližavanje sa svojim najbližima, ukućanima, obitelji, djecom i prijateljima. Konačno imamo vremena za pobuđivanje ugodnoga i lijepoga u obiteljskom okružju. Zajednička druženja, igre, dugi topli razgovori i molitva, sve su to odlične aktivnosti koje nas umiruju, ispunjavaju snagom, energijom i ljubavlju. Pomažu nam da preveniramo teške i stresne situacije s kojima se svakodnevno susrećemo u modernim, ali i sve bržim i tehnološki zahtjevnijim vremenima koja nam tek dolaze.
Suicid ili pokušaj samoubojstva jedno je od najtežih hitnih stanja u psihijatriji i veže se uz velik broj psihičkih poremećaja. Istraživanja navode da 15 do 20 posto osoba s depresivnim poremećajem završava život samoubojstvom, a 60 posto suicida počinje depresijom. Broj pokušaja samoubojstava i 20 je puta veći od počinjenih, žene češće pokušavaju, a muškarci češće uspijevaju počiniti suicid. U svijetu 800 tisuća osoba počini samoubojstvo, u Europi 128 tisuća, a u posljednjih desetak godina u RH godišnje suicid počini između 600 i 700 osoba. Samoubojstvo je četvrti vodeći uzrok smrti osoba u dobi od 15 do 19 godina. Povezuje se s kontinuiranim stresom, visokim zahtjevima u svakodnevnim životnim aktivnostima te traumama mladih ljudi tijekom djetinjstva. Također često mlade, prestrašene i u kut stjerane osobe nekontrolirano štetno uporabljuju ili se intoksiciraju raznim sredstvima ovisnosti kao što su alkohol, droge i lijekovi. Oni dodatno potiču gubitak kontrole i suicidalno ponašanje. Kako bi se spriječio toliki broj smrti, nužno je educirati najširu okolinu, naučiti ljude da prepoznaju simptome, uputiti ih da ozbiljno shvate kada netko govori da će se ubiti i da prepoznaju nečije »pozive upomoć«, kako bi očuvali svaki život. Stoga je u pripremi Hrvatskoga psihijatrijskoga društva niz edukativnih i preventivnih akcija, kao i razvoj Nacionalnoga programa za prevenciju suicida.
Transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) učinkovita je, sigurna i neinvazivna tehnika stimulacije mozga kojom se stimuliraju neuroni korteksa velikoga mozga, snagom 3T (tesla). Zavojnica se postavlja na bolesnikovu glavu i stimulira pojedine regije mozga. Duboka transkranijalna magnetska stimulacija (dTMS) nova je tehnologija kojom se neinvazivnim metodama stimuliraju duboke regije mozga. U Klinici za psihijatriju »Sveti Ivan« osnovano je pri Liječničkomu zboru Hrvatsko društvo za neurostimulaciju mozga, a sada radi i jedan od najvećih laboratorija u ovom dijelu Europe s 15 zaposlenih koji liječe godišnje oko 500 bolesnika.
Klinika »Sveti Ivan« referentni je centar Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske za neurostimulaciju mozga i glavni regionalni edukativni centar. Posljednjih godina objavljen je velik broj vrijednih znanstvenih radova te se postižu znatni rezultati u liječenju depresije, niza anksioznih poremećaja, tinitusa ili šuma u uhu, zatim ovisnosti kao što je pušenje i ovisnost o kocki, te u liječenju negativnih simptoma shizofrenije, traumatskih događaja i posttraumatskoga poremećaja. Antidepresivni učinci rTMS-a povezuju se sa svim tipovima depresivnoga poremećaja, a najbolji rezultat postiže se u kombinaciji TMS-a s antidepresivnom terapijom. Tretman se provodi u dnevnoj bolnici, nema ozbiljnijih nuspojava, iznimno se dobro podnosi i traje oko 40 minuta dnevno tijekom 20-30 dana. Važno je napomenuti da se za građane Republike Hrvatske provodi na crvenu uputnicu, a u većini je svjetskih zemalja cijena tretmana oko tri tisuće eura. Ove godine, od 2. do 5. lipnja, Klinika za psihijatriju »Sveti Ivan« organizator je najvećega europskoga kongresa koji se tradicionalno održava diljem europskih gradova svake dvije godine, 5. Europskoga kongresa neurostimulacije mozga.
Prevalencija psihičkih bolesti u društvu u RH, ali i u svijetu uvelike raste, a posebice treba izdvojiti anksiozne i depresivne poremećaje te demenciju. Razlozi su višeznačni, ali svakako dominira promjena paradigme sretnoga života u društvu. Pomalo prebrz tehnološki razvoj dovodi kod svih nas do manjka vremena za nas same pa zaboravljamo i zapostavljamo meditaciju, molitvu i rad na svojoj nutrini. Nažalost, često se uhvatimo u vrtlozima modernoga življenja u kojima kompeticija dominira nad empatijom, korist nad davanjem i ljubavlju. Svakako takav kontinuiran stres i unutarnje nezadovoljstvo pogoduje razvoju psihičkih bolesti. Ljudski životni vijek znatno je produljen, što pak pogoduje razvoju kroničnih bolesti mozga kao što je demencija. Naše sugrađane trebao bi ohrabriti visokosofisticirani razvoj psihijatrije kao medicinske, biološke, ali i društvene znanstvene discipline. Uspješnost liječenja i izlječenje uvelike su poboljšani, uz razvoj kvalitete života i niza novih ciljeva. Ciljevi modernoga psihijatrijskoga liječenja posljednjih godina uvelike su napredovali, od stabilizacije simptoma, dakle remisije i borbe protiv novih epizoda bolesti kao što su recidivi, novi su nam ciljevi i potpuni oporavak, potpuno društveno, radno i emocionalno funkcioniranje. Moderna farmakološka terapija neophodna je kako bi se stabilizirali naši bolesnici i postigla faza remisije, a potom slijede razni oblici psihoterapije te uključivanje u nove modele psihosocijalne rehabilitacije. Jedan od iznimno poznatih i cijenjenih modela u široj regiji provodi se i u našoj Klinici »Sveti Ivan«. Oboljele i njihove njegovatelje treba educirati o bolesti i naučiti kako se nositi s raznim aspektima problema, da sagledaju životne zaprjeke na drukčiji način, pa će nakon psihoterapije imati bolji uvid u sebe i drukčiji pogled na probleme koji ih okružuju. Razvojem novih naprednih mehanizama obrane lakše će ih rješavati.
Usko su povezane jer se dopunjavaju, a ipak su različite. Teologija se bavi transcendentnim i duhovnim, a psihijatrija biokemijskim procesima u ljudskom mozgu. Teologija poboljšava deficit duhovnosti koja je čovjeku jako važna za svakidašnje djelovanje, osnažuje dušu, duh, duhovnost, ljubav i ispravno tumači ljudski život s tog aspekta kao čovjeka koji je Božje stvorenje. S druge strane psihijatrija se bavi biokemijskim procesima u ljudskom mozgu. Tu je suradnja neophodna jer teolog, svećenik, duhovnik treba prepoznati što je za psihijatriju, a isto tako psihijatar treba uključiti duhovnika u probleme koje on može riješiti. Mišljenja sam da na obje strane za vrijeme studija treba više educirati: teologiju ojačati psihijatrijom, a psihijatriju teologijom. Tako bi se te dvije discipline ukomponirale i davale pojedincu više sigurnosti i nade, posebno pred današnjim promijenjenim vrijednosnim društvenim sustavom socijalnoga relativizma o kojem govori i papa Franjo.
Otkad vodim bolnicu, imamo izvrsnu suradnju sa svećenicima jer tu je naša kapela u kojoj je redovita misa. U ovom vremenu pandemije, poštujući epidemiološke mjere, dođe pedesetak osoba na misu. I kad razgovaramo, uočavam da im to znači puno, jednostavno im to daje sigurnost i ohrabrenje. To se može preslikati i na vanjski svijet izvan bolnice u kojem čovjek traži sebe u odnosu s Bogom, u potrazi je za smislom života u ovom tehnološki ubrzanom svijetu u kojem je pojedinac često izgubljen.
Sv. Ivan Pavao II. darivanje organa nakon smrti nazvao je izrazom ljubavi govoreći da je grijeh zakopati u zemlju ono što može spasiti drugoga čovjeka. To je sebedarje i nakon vlastite smrti; naravno, poštujući etičke i pravne norme. Zanimljiva je još jedna priča talijanskoga dominikanca o. Angela. Dok je 1590. bio student na Sveučilištu u Padovi obolio je od kuge, od koje je umro. Napisao je oporuku u kojoj je ostavio jasne odredbe o vlastitom tijelu. Tada su u Padovi i profesori i studenti u proučavanju anatomije trebali mrtva tijela, a o. Angelo je napisao da je dopušteno darivati svoje tijelo za proučavanje i znanstvena istraživanja, ali isto tako i dostojanstven pokop. Život je najvrjedniji i sve što može pomoći ljudskomu životu, naravno, u njegovu dostojanstvu s etičkoga i moralnoga stajališta, treba podržati. Počevši od produženja i spašavanja ljudskoga života, istraživanja, ispitivanja lijekova i novih tehničkih postignuća koja mogu pomoći životu u ljudskom dostojanstvu.
Na izbornoj skupštini Svjetskoga udruženja psihijatara održanoj u listopadu 2020. izabran sam za člana upravljačkoga odbora Svjetske zdravstvene organizacije i koordinatora 9. zone. U 9. zoni nalazi se 13 europskih zemalja uključujući i Republiku Hrvatsku. Osim kao član upravljačkoga odbora imam funkciju koordinatora unutar 9. WPA zone koju čine sljedeće države: Republika Hrvatska, Republika Sjeverna Makedonija, Republika Srbija, Republika Slovenija, Bosna i Hercegovina, Republika Crna Gora, Republika Bugarska, Mađarska, Češka Republika, Rumunjska, Republika Poljska, Slovačka Republika i Republika Moldavija. WPA je globalno udruženje psihijatara koje predstavlja 140 psihijatrijskih društava i 120 zemalja te okuplja više od 250 tisuća psihijatara diljem svijeta. Kao krovna svjetska psihijatrijska organizacija, WPA ima ključnu i aktivnu ulogu u promicanju etičkih načela, standarda usluga i istraživanja mentalnoga zdravlja. Aktivna je u organizaciji rada, edukaciji te jačanju uloge psihijatara i studenata u svim svojim članicama. U jeku pandemije koja nas okružuje psihijatrija se kao struka suočava s mnogim izazovima. Brzo širenje COVID-19 dodatno povećava rizik razvoja mentalnih poremećaja, recidiva postojećega mentalnoga poremećaja te općenito lošega mentalnoga zdravlja, a to zahtijeva promptno djelovanje na razini cijele populacije. Kako bismo ublažili posljedice i spriječili novu epidemiju mentalnih poremećaja u ovim novim okolnostima, jasna je potreba za promocijom mentalnoga zdravlja, poboljšanjem pristupu kvalitetnoj zaštiti mentalnoga zdravlja te podršci psihijatrima i ostalim stručnjacima.
Važno je ubrzati i ojačati regionalnu suradnju i općenito suradnju, poštujući otvoreno, transparentno i kontinuirano partnerstvo sa svim državama članicama zone, što je i preduvjet za uspjeh WPA. Nadalje, tu je promocija i prevencija mentalnih poremećaja te još snažnija borba protiv diskriminacije osoba oboljelih od mentalnih poremećaja uz podržavanje dostojanstva psihijatrijske profesije u zajednici. K tomu, interdisciplinarno je potrebno ojačati obrazovne i istraživačke programe, povećati potporu organizacije svih znanstvenih događaja u regiji, sudjelujući u zajedničkim programima i aktivnostima na svim poljima vezanim uz psihijatriju. U takvom smo okružju gdje je potrebna provedba novih inicijativa i novih projekata u regiji 9. zone u suradnji s čelnicima zemalja i institucija. Potrebna je potpora lokalnim organizacijama u postizanju »ravnopravnoga uvažavanja« psihičkoga i tjelesnoga zdravlja, u smislu pristupa uslugama, kvalitete skrbi i raspodjele resursa. Isto tako, potreban je angažman u organizaciji i provedbi reformi psihičkoga zdravlja u 9. zoni te promocija modernih destigmatizirajućih stajališta prema psihičkomu zdravlju u zajednici.
