Vrijeđanje, prijetnje i što glasniji izljevi mržnje za mnoge su korisnike društvenih mreža toliko uobičajena pojava da o njima govore čak i u šali, kao o nekoj vrsti natjecanja ili športa. No mržnja preko mrežnih tehnologija u svakom pogledu ne može biti šport ili nešto što spada u popularnu kulturu, upozorava projekt »Obitelj i mediji«.
Oni koji šire mržnju na internetu, objašnjavaju iz »Obitelji i medija« nisu tipični zlostavljači, barem ne po svojoj pojavi, no mogu biti opasniji i od najstrašnijih zlostavljača. »Oni izrađuju lažne profile na društvenim mrežama da bi širili vlastiti bijes tako što druge ismijavaju i vrijeđaju, no ne uživo, nego posredovanjem zaslona.
Moderni zlostavljači žive u digitalnoj izolaciji, daleko od stvarne dinamike života, a njihova su hrana ‘lajkovi’. Da bi vršili nasilje, oni se ne trebaju koristiti rukama i fizičkom silom, oni se služe ružnim riječima, oštrim komentarima i hrane se reakcijama koje dolaze od njihovih podupiratelja i istomišljenika. U svijetu u kojem vladaju bitovi oni misle da su vrlo važni. No zapravo oni žive u zatočeništvu i ne mogu se uklopiti u društvo«, objašnjavaju iz međunarodnoga projekta »Obitelj i mediji«. Štoviše, taj projekt predlaže da mržnju na internetu ne treba ignorirati, nego treba potražiti bolje zakonske definicije koje bi zaštitile ranjive skupine na internetu, među kojima su žene najčešće žrtve takve vrste mržnje. »Isključiti internetske mrzitelje i ‘cyberbuling’ iz javnosti puno je jednostavnije nego što se to na prvu čini. U protivnom žrtvujemo internet i njegove dobre potencijale u ime kulture mržnje«, napominju iz »Obitelji i medija«. Dodatan je razlog zabrinutosti činjenica da zamkama govora mržnje i vrijeđanju drugih sudionika virtualnoga prostora u gotovo jednakoj mjeri ne mogu odoljeti i odrasli i zreli ljudi kao i mladi i nezreli. »Rat sviju protiv svih, u kojem vlada jedino mentalitet krda, bitka u kojoj vlada izvrnuti individualizam bez ikakvih pravila… Hoće li to postati pravilo za buduće generacije (na internetu, op.a.)?«, retoričko je pitanje koje je europski projekt postavio umjesto zaključka.
