Pri kraju žestokoga, emotivnoga, na trenutke i potresnoga, ali nadasve argumentiranoga dopisa, u biti prosvjeda, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, upućenoga onodobnomu predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. iznose se primjeri krajnje neljudskoga postupanja novih vlasti prema vojnim i civilnim uhićenicima:
»6. Ovih sam dana dobio više stotina molba i upita, koji se odnose na sudbinu odvedenih časnika i domobrana. Tako je bilo mnogo žalbi gledom na skupinu časnika zrakoplovaca, koji su prošli svoj trnoviti put od Zagreba do Bjelovara, pak preko čitave Slavonije do Petrovaradina i Vršca. Nisu samo jednom bili izvrgnuti poruzi, kletvama i kamenjima s pretežno srpskim stanovništvom. Rođaci koji su ih posjetili u Vršcu, donijeli su vijest da će ti ljudi, zajedno s ostalim zatvorenicima, biti poslani u Rusiju na rad. Ne čini mi se vjerojatna ova vijest, koja je, razumije se, mogla duboko uzbuniti rodbinu tih nesretnika. Zato bi bilo dobro, da se te vijesti službenim putem demantiraju, to tim više, što saznajem, da su se neki od tih časnika povratili u Zagreb« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 195.-196.).
»Ostali deseci tisuća domobrana, koji su pješice odvedeni iz Zagreba, kako čujem, uvrštavaju se u jugoslavensku armiju i smještaju daleko od svojih domova u Makedoniju i Srbiju. Teška je sudbina tih ljudi, cvijeta hrvatskoga naroda. Oni su u svojoj vjeri vršili svoju dužnost. Danas se moraju potucati od nemila do nedraga, ispostavljeni izljevima šovinističke mržnje kao zarobljenici u vlastitoj domovini. Mjeseci prolaze, a da se ne mogu javljati svojim kućama. Drugi se još nalaze u logorima i gladuju u svojoj domovini. Kad čovjek sve to gleda, samo se od sebe nameće pitanje da li je kada hrvatski narod u svojoj povijesti prepatio toliko nevolja kao ove posljednje četiri godine i ovih nekoliko mjeseci poslije svršetka rata.
Ako se tome doda sve ono, što pati hrvatska inteligencija, činovnici, intelektualci, koji su otpušteni iz službe, ili se još nalaze po zatvorima i logorima, zato jer su za prijašnjega režima obavljali svoju službu, od koje su živjeli, onda nastaje pitanje: Kuda sve to vodi? Tisuće članova obitelji otpuštenih državnih i privatnih namještenika ostaju bez kruha. Kakvog će se posla moći primiti ljudi s fakultetskom naobrazbom u svojim četrdesetim i pedesetim godinama? To je danas postalo socijalno pitanje. Ako se gdjegod iz ustiju kojega neškolovanog huškača te ljude upozoruje, da idu kopati ceste, onda je to prije cinička i krvava poruga na kulturni rad hrvatske inteligencije. Čovjek upravo dolazi na pomisao, da je to pokušaj opravdanja istrebljenja hrvatske inteligencije. No svakako vrlo bijedan pokušaj. Na mjesta hrvatskih inteligenata dolaze nestručnjaci, za koje odgovorni državni faktori javno priznaju, da koji puta jedva znaju staviti podpis na papir.
- Konačno, nameće se pitanje, gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuće hrvatskih časnika i vojnika, koji su u najboljoj vjeri i podpunom predanju da služe hrvatskom narodu vršili svoje vojničke dužnosti? Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju ni jedan od njih ne bi smio biti priveden nikakvoj kazni osim onih, koji su prekršili međunarodne propise ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. Neće biti možda suvišno, da se u obranu ovih hrvatskih časnika i vojnika naglasi i to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi, koje su i po priznanju predstavnika NOP počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije« (str. 196.-197.)
No osim dopisa najvišim državnim vlastima u kojima je upozoravao na »velike« i stvarne probleme, koji se tiču naroda, njegove nadbiskupije i cijele Crkve, nadbiskup Stepinac nije nikada zaboravio ni »male«, konkretne i pojedinačne, ali sudbinske probleme mnoštva pojedinaca, o čemu govori i njegova izjava u prilog zagrebačkomu odvjetniku dr. Dragutinu Šafaru o njegovu karitativnom djelovanju za vrijeme rata, 22. srpnja 1945.: »Udovoljavajući želji gđe Šafar, supruge g. dr. Dragutina Šafara, odvjetnika iz Zagreba, poznato mi je:
1/ da je g. Dragutin Šafar u vrijeme rata više puta uspješno spasio od zatvora, dotično izbavio iz zatvora više grupa hrvatskih seljaka, koje su njemačke vlasti zatvorile ili namjeravale zatvoriti.
2/ da je jednom spasio 300 kuća u Turopolju, koje je njemačka vojska imala za odmazdu popaliti« (str. 197.).
Začuđujuće brzo, točnije već 26. srpnja iste godine, dr. Bakarić je poslao nadbiskupu Stepincu odgovor na njegove intervencije od 21. srpnja zbog progona Crkve i zaštite ugroženih ljudskih života:
»Primio sam preko msgr. Rittiga Vaše pismo sa žalbama o postupke naših vlasti. Zahvalan sam Vam na iskrenom priopćenju Vašeg mišljenja. Nalazim, da ste o nekim stvarima krivo informirani, u nekima se s Vašim gledištem ne slažem, a u nekim nalazim, da ste potpuno u pravu.
Nadam se, da ću u roku od par dana, čim mi zdravstvene prilike dopuste, moći te stvari s Vama raspraviti i riješiti na međusobno zadovoljstvo« (str. 199.).
No nadbiskup temeljem dotadašnjega slijeda događanja nije bio nimalo impresioniran Bakarićevim odgovorom te mu već nakon nekoliko dana šalje novi prosvjed 2. kolovoza 1945. zbog vrijeđanja pape u Saboru i klevetničkoga napada na bistričku procesiju:
»Čast mi je potvrditi primitak Vašeg lista, na kome Vam ovime srdačno zahvaljujem. U pismu izvoljeli ste sumarno dati odgovor na moju pismenu predstavku od 22. VII. o.g. (tiskarska pogrješka jer je riječ o 21. VII., op. a.) i najavili usmeni razgovor o pitanjima, koja sam vam priopćio. Međutim, kako razabirem iz novina, u svom saborskom referatu izvoljeli ste se dotaći nekih pitanja iz moje predstavke. Smatram potrebnim, da se ovim putem osvrnem na neka mjesta Vašeg saborskog referata, koja to hitno traže.
- Prije svega sa zadovoljstvom konstatiram, da ste jasno izrekli namjeru vlade, te neće dirati u vjerske zasade i interne stvari katoličke Crkve. Napose, da ste tumačenjem govora maršala Tita uklonili svaku sumnju o tendenciji udaljavanja klera i vjernika od Rima, tj. od vrhovnog poglavara Crkve Sv. Oca pape. Nije potrebno naglašavati, da bi takva tendencija bila u protuslovlju sa slobodom vjeroispovijedanja. Ona bi bila isto tako u sebi jalova i osuđena na neuspjeh, bez obzira na to, što bi izazvala teške i opasne trzavice u državnom životu. Istovremeno moram duboko požaliti, da je jedan vijećnik izrekao u saboru (ondašnjeg naziva – Narodni sabor Hrvatske, op. a.) napadaj na Sv. Oca, koji je sam predsjednik sabora smatrao potrebnim da požali. Nekvalificirani taj napadaj znači stvarno izazivanje vjerske mržnje. Znači uvredu milijuna katolika, pa vršim svoju dužnost, kad ovim putem dižem svoj glas protesta protiv tog čin. Nadam se, da se takav nastup više neće ponoviti, jer je u očitoj protivnosti s pravilima dobrog odgoja i obzira, koji treba iskazati vjerskome poglavaru milijuna katolika ove države, pogotovo katolika Hrvata. Držim da ni jedna demokracija ne može dati opravdanja za takav nekulturni gest« (str. 200.-201.).
NASTAVLJA SE
