Isus je poslan na zemlju da svijet upozna Otčevu ljubav. Nije to učinio nekom magijom, nego je, kako piše u Djelima apostolskim, »prošao zemljom čineći dobro«. Da samo to čovjek znade o Isusu bilo bi dovoljno da njemu i u njega povjeruje i postane njegovim učenikom. Njegovi su oni koji čine dobro. Oni koji tako žive i rade sigurno imaju plemenito srce puno ljubavi. Tko pak ima ljubavi, hodi Božjim putom jer Bog je ljubav i njegov put je put ljubavi.
Isus je išao i više koraka dalje. Činio je čuda da pokaže i dokaže da je Božji sin, i to onima kojima su bila potrebna čuda da bi povjerovali. Takvih je bilo u Isusovo vrijeme, kroz cijelu povijest, a ima ih i danas. Oni samo traže duhovne senzacije, a kad senzacija završi, i njihova vjera završava ili splasne.
Isus je svoju ljubav prema čovjeku zauvijek potvrdio smrću na križu. Umro je za svakoga ponijevši na križ ljudske grijehe. Križ je važna postaja na putu činjenja dobra. Ono što je uslijedilo nešto je što ovaj svijet nije mogao ni zamisliti. To je Isusovo uskrsnuće. Taj najveći i jedinstveni događaj u povijesti, koji se jednom dogodio i nikada se ponoviti ne će, postao je prekretnica svega.
Čovjeku je ponovno otvoreno nebo koje je bilo grijehom prvih ljudi zatvoreno. Kako je to Bog čudesno smislio i izveo prihvaćanjem Otčeve volje njegova sina Isusa Krista. Slijedi novi korak, opet učinjen iz ljubavi, slanje Duha Svetoga i rođenje Crkve koja postaje mjesto trajnoga susreta s Isusom i primanje njega samoga u pričesti. Tako misa postaje i prošlost i sadašnjost i budućnost Božje ljubavi i tajna vjere!?
Isus je dao primjer i na ljudima je poput njega proći zemljom čineći dobro, žrtvujući se i ljubeći dokraja Boga i čovjeka. Ne će mu biti teško ako se vjernik hrani nebeskom hranom na tom svetom i spasiteljskom putu! Hraneći se njome, moguće je svoje darovano vrijeme – kronos pretvarati u milosno vrijeme – kairos. Milosno vrijeme je i onda kada činimo dobro bez prisile, kada ljubimo neljubivo, kada praštamo neoprostivo i kada imamo samo ono što smo dali!
