Članak majora JNA Mehmeda Tockića »Nikada više na Kaptol« u »Narodnoj armiji« od 14. listopada 1954. (v. prošli nastavak) u nastavku donosi ispovijest riječkoga bogoslova, koji »piše o unutrašnjoj organizaciji života u sjemeništu, o sistemu uhođenja i špijuniranja«:
»Nakon par mjeseci kako sam došao u sjemenište upoznao sam mnoge negativne strane života u njemu kao što su cinizam, ulagivanje, tužakanje, diktatorstvo prefekta, neprestano naglašavanje apsolutne pokornosti. Kao vrlo aktivan diktator iskazao se prefekt Josip Kapš koji je neumorno vršio svoju ulogu strogog ‘pedagoga’. Njemu je bila povjerena služba zavodskog doušnika, koji bi svaku i najmanju nepokornost i protest sjemeništaraca iznosio pred poglavarima… Kad sam sve to danomice gledao i proživljavao, bilo mi je jasno zašto se jedan dio klera i Vatikan ne može složiti sa današnjim naprednim društvenim uređenjem, sa današnjim naprednim socijalističkim odgojem. Ja sam se razočarao u svećeničko zvanje kad sam vidio u kakvoj se atmosferi nalazim« (Juraj Kolarić: »Progon bogoslova u JNA / ‘Nikada se više nećemo vratiti na Kaptol’«, »Tkanica«, Zagreb, 2021., str. 20.-21.).
Nije zgorega podsjetiti kako je javno spominjanje imena sjemenišnog poglavara Josipa Kapša u kontekstu protivnika ondašnjega »naprednoga društvenoga uređenja« i »naprednoga socijalističkoga odgoja« bila zapravo medijska priprava komunističkih vlasti za njegovo suđenje u Rijeci već sljedeće godine, točnije 16. svibnja 1955., na kojem je kao prvooptuženi osuđen na kaznu od šest godina strogoga zatvora. Rođen je u Gorencima kod Lupoglava u Istri 18. ožujka 1917., preminuo je u Gospiću 26. listopada 1996., a bio je župnik u Lovincu, Ogulinskim Oštarijama, Bužimu, Brušanima, Trnovcu i Smiljanu.
One pomalo ružne i tužne riječi bivšega riječkoga bogoslova (pitanje je koliko su one iskreno izrečene, a koliko su plod smišljenih optužaba jugomajora stavljenih u njegova usta?) slikovno su, kao i cijeli tekst, obogaćene likovnim uratkom tada već glasovitoga hrvatskoga slikara Krste Hegedušića (Petrinja, 26. studenoga 1901. – Zagreb, 7. travnja 1975.). Crtež koji prikazuje seljake, očito hrvatske hodočasnike, posprdno je potpisan jednom riječju – »Majkobožari«. Opet je teško utvrditi (možda povjesničari likovne umjetnosti u Hrvatskoj to najbolje mogu) je li redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu to učinio pod onodobnim pritiskom vladajućega totalitarizma ili svojevoljno bez bilo kakvoga protivljenja? No njegov popratni uradak u vojnom glasilu iziskuje barem nekakvo pojašnjenje, posebice u kontekstu Stepinčeva odnosa prema njemu, dosljednu i osvjedočenu ljevičaru, o čemu govori i njegov grob na zagrebačkom Mirogoju sa zvijezdom petokrakom. »Za vrijeme teškog ratnog razdoblja nadbiskup Stepinac učinio je plemenitu gestu spasivši umjetnika od smaknuća kojim mu je prijetila vlast zbog aktivnog zastupanja ljevičarskih tendencija. Krsto Hegedušić i njegova familija tako su našli zaklon od ustaških vlasti« (Iva Kožnjak: »Borba za život i umjetnost Krste Hegedušića. Predložak za fresku Gologota i njezina realizacija«, »Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin«, br. 26/2015., str. 275.).
I splitski bogoslov Pavao Dukić (Košute kod Trilja, 27. VI. 1931. – Trilj, 17. IV. 1999.) bio je zasigurno primoran, suglasan ili ne, odbaciti svećeništvo i svrstati se uz »narodnu vlast«, jer je kasnije postao revan i samoprijegoran svećenik na župama Dubrovačke biskupije. Major Tockić ga u članku citira:
»Izgradnja socijalizma, narodne vlasti, demokratsko federativno uređenje i druge društveno-revolucionarne tekovine našeg naroda nisu gotovo nikad bile predmet naših diskusija, a ako bi se nekada i nekim putem o ovome nešto spomenulo, bilo bi popraćeno bezizraznom šutnjom, iz koje se jasno osjećao ton netrpeljivosti« (Kolarić, str. 21.).
Nije samo spomenuti svećenik Josip Kapš bio na listi za javni odstrjel jugoslavenskih vojnih glasila, nego i brojni drugi, pa je tako bivši sjemeništarac Nadbiskupske gimnazije u Zadru u »Narodnoj armiji« izjavio doista strašne riječi:
»Dovoljno je da podsjetim na preživjelog direktora sjemeništa Vjenceslava Banderu (Beli na Cresu, 5. V. 1896. – Zadar, 17. IV. 1965.) i upravnika Bogića, koji svime raspolažu samo ne onim što čovjeka čini čovjekom.«
A taj je »nečovjek« svećenik studirao klasičnu filologiju u Parizu i Fribourgu, gdje je doktorirao, položio diferencijalni ispit u Beogradu iz arheologije i povijesti srednjega vijeka, predavao na franjevačkim gimnazijama na Košljunu, u Dubrovniku i na Badiji te u korčulanskoj školi, bio nastavnik i direktor Nadbiskupske gimnazije u Zadru i u srednjoj vjerskoj školi na splitskom Poljudu.
Nakon svega major Tockić slavodobitno je zaključio:
»Tako su ti ljudi živeli godinama: odnarođavani, trovani mržnjom prema svom narodu, izolovani od stvarnosti, strogo ograđivani od nje tiranojim zavodskih prava… i proživali u srednjem veku!… Zbog toga je lakše shvatiti zašto su dolaskom u Armiju doneli odluke o tome da im u sjemenište nema povratka« (Kolarić, str. 23.).«
Nastavlja se
