Dva dana prije posvete Rusije i Ukrajine Bezgrešnu Srcu Marijinu, u srijedu 23. ožujka, Hrvatska biskupska konferencija je objavila službeni hrvatski prijevod posvetne molitve. Naime, tjedan dana ranije Sveta je Stolica obznanila da papa Franjo na svetkovinu Navještenja Gospodnjega, u petak 25. ožujka, za vrijeme pokorničkoga slavlja koje predvodi u bazilici sv. Petra u Vatikanu, posvećuje Bezgrješnomu Srcu Marijinu Rusiju i Ukrajinu. Istoga dana isti čin posvete Marijinu Bezgrješnomu srcu, kao izaslanik Svetoga Oca, u Fatimi izvršuje papinski milostinjar kardinal Konrad Krajewski. No što zapravo znači čin za kojim je Papa posegnuo u sadašnjem dramatičnom trenutku?
Općenito gledajući, posvetiti neku zemaljsku stvarnost znači uzdići je iz sfere profanoga, svjetovnoga u božanske sfere, izložiti je zahvatu odozgor, Bogu i njegovu djelovanju. Čovjek se po sebi, vlastitim snagama ne može posvetiti, a kad Crkva posvećuje, čini to ne kao puka ljudska zajednica, nego kao zajednica otkupljenih, kao Kristova Zaručnica, kao zajednica u kojoj po Duhu Svetom prebiva Krist. No Crkva i vjernici, dok traže posvećenje, istodobno su spremni s njim surađivati.
Najvažniji, redoviti i za Crkvu nezaobilazni oblici posvete su sakramenti. Osim sakramenata postoje i drugi oblici posvete koji ne obvezuju sve vjernike, od redovničkoga posvećenja pa do privatnih posveta vlastitoga života ili obitelji. Kad je o posveti Bezgrješnomu Srcu Marijinu riječ, najkraće bi se moglo reći da je riječ o molitvi Bogorodici da pod svoju posebnu majčinsku zaštitu i skrb uzme neku osobu, zajednicu ili cijelo čovječanstvo, u ovom slučaju Rusiju i Ukrajinu.
No da bi se shvatila sva dubina značenja posvete dvaju kršćanskih naroda i njihovih zemalja Bezgrješnomu Srcu Marijinu, potrebno je posegnuti podosta u povijest. Posvete Prečistomu Srcu kakve danas poznajemo fenomen su 20. stoljeća: njihov je začetak u ukazanjima u Fatimi 1917. godine.
No već činjenica da je naslovnik posvete Marijino »Bezgrješno Srce« zahtijeva povratak još korak dublje u povijest novoga vijeka i spominjanje dvaju činitelja. Prvi je štovanje Bezgrešnoga Srca Marijina koje se počelo razvijati od 17. stoljeća, a proizišlo je iz štovanja Presvetoga Srca Isusova. To Srce, koje odmah aludira na krv koju je nevini Krist prolio za spas svega svijeta, simbol je bezuvjetne Božje odanosti i ljubavi prema čovjeku. Marija pak, koja je kao Majka Otkupiteljeva ujedno Majka sve njegove braće, u svom Srcu nosi Crkvu i čitavu ljudsku obitelj te joj nije tuđa ni jedna ljudska situacija.
Drugi važan trenutak jest proglašenje dogme o Bezgrješnom začeću 1854. godine. Imajući u vidu Marijino bogomajčinstvo, Bog je na nju unaprijed primijenio plodove Kristova otkupljenja te ju je od početka njezine egzistencije očuvao od istočnoga grijeha, od baštine grješnosti koju čovjek nasljeđuje od grijeha praroditelja. Tek jedan vid radosne vijesti koja se krije u toj dogmi glasi: Božja milost veća je od svih ljudskih grijeha i zala te je kadra čovjeku vratiti izvornu ljepotu kakvu mu je Bog dao kad ga je stvorio na svoju sliku. Ona je jača od svih oružja koja je čovjek pronašao da bi uništio drugoga čovjeka, od svih zvjerstava, laži i spletaka za koja je ljudsko biće sposobno.
»Moje će Bezgrješno Srce pobijediti.« Upravo ta Marijina poruka vidiocima u Fatimi odjekivat će u Crkvi 20. stoljeća u njegovim najmračnijim trenutcima. Jedna od Marijinih fatimskih poruka, takozvana druga fatimska tajna, nagovješćuje skori završetak tadašnjega rata (Prvoga svjetskoga), ali i skori početak novoga. »Da bi se to spriječilo, doći ću i tražiti posvetu Rusije mojemu Bezgrješnomu Srcu te zadovoljštinu za grijehe pobožnošću prvih subota u mjesecu. Budu li moje želje uslišane, Rusija će se obratiti i zavladat će mir. Ako pak ne, ona će prosuti svijetom svoje zablude, prizvat će i navući na svijet ratove i progone Crkve. Dobri će biti mučeni, Sveti će Otac mnogo pretrpjeti, mnogi će narodi iščeznuti s lica zemlje, ali će na kraju odnijeti pobjedu moje Bezgrješno Srce. Sveti će Otac posvetiti meni Rusiju. Rusija će se obratiti, a svijetu će biti darovano stanovito razdoblje mira.«
Takozvana treća tajna, ona koja govori o mučeništvu pastira i vjernika, uključujući i samoga papu, objavljena je 2000. godine, a papa Ivan Pavao II. povezao ju je s progonima vjernika od velikih totalitarnih ideologija 20. stoljeća te s atentatom na njega 1981. godine.
Od pet dosadašnjih papinskih posveta svijeta i Crkve Bezgrešnomu Srcu Marijinu, danas su posebno rječite one koje je izvršio papa Ivan Pavao II. u Fatimi 1982. godine te ponovno nepune dvije godine kasnije u sklopu Jubileja 1950. godine otkupljenja, taj put u zajedništvu s biskupima cijeloga svijeta. Riječi molitve posvete iz toga hladnoratovskoga razdoblja mogu se mirne duše moliti i danas: »O, Bezgrješno srce! Pomozi nam pobijediti prijetnju zla, koja se tako lako ukorjenjuje u srcima samih ljudi našega vremena i koja se sa svojim nemjerljivim učincima već nadvija nad našom današnjicom te se čini da zatvara putove prema budućnosti! Od gladi i rata, oslobodi nas! Od nuklearnoga rata, od nesagledivoga samouništenja, od svake vrste rata, oslobodi nas! Od grijeha protiv ljudskoga života od njegova iskona, oslobodi nas! (…) Neka se, još jednom, u povijesti svijeta objavi beskrajna moć milosrdne ljubavi! Neka ona zaustavi zlo! Neka preobrazi savjesti! U tvom Bezgrješnom Srcu neka se svima otkrije svjetlo nade!«
Ako se razmotre godine i okolnosti u kojima su pape posvećivali Crkvu, čovječanstvo i narode Bezgrješnomu Srcu, podosta se jasno razabire da su mnogi u Crkvi, uključujući i same pape, čitali povijest krvavoga 20. stoljeća u svjetlu fatimskih poruka i da su u posveti Bezgrješnomu Srcu pronalazili odgovor na kobne čvorove koje čovjek nije umio razmrsiti. Iz toga se fenomena daje razabrati još jedna poruka. Dvadeseto je stoljeće razdoblje velikih priča, mitova koji su čovječanstvu obećavali raj bez Boga. No umjesto raja stvorili su pakao. Nema sretnoga ljudskoga grada bez Boga i poštovanja njegovih zapovijedi!
Sada pak agresija Ruske Federacije nad Ukrajinom pokazuje da suvremeno čovječanstvo nipošto nije prevladalo bolne podjele za koje se činilo da pripadaju prošlosti. Barem dio nekadašnjih mitova i metoda, možda i doživjevši površne metamorfoze, ali ne promijenivši srž i ćud, prenesen je u novo tisućljeće. Preživjela je i realna mogućnost čovjekova samouništenja, kojega je ovih dana čovječanstvo također postalo bolno svjesno. Danas se nije teško složiti s papom u miru Benediktom XVI. koji je 2010. godine u Fatimi izjavio da »bi se zavaravao onaj tko bi mislio da je proročka misija Fatime završena«.
Pokazuje to i odluka pape Franje koji, nakon Pija XII., probija granice političke i ekumenske korektnosti koje su se u međuvremenu uvriježile te izrijekom Rusiju posvećuje Bezgrješnomu Srcu. No čini to na sebi svojstven način: zajedno s Ukrajinom, zemljom za koju je više puta u posljednje vrijeme nedvosmisleno izjavio da su ona i njezino stanovništvo žrtva brutalne ratne agresije – ruske, naravno.
Imajući u vidu dosadašnje naglaske pontifikata pape Franje, nema sumnje da mu je na srcu i prestanak agresije i suštinsko bratstvo – ne vojni i(li) politički nametnuto, jer nema bratstva bez slobode – dvaju naroda koji se, među ostalim, diče kršćanskom baštinom i vjerom da su svi ljudi djeca istoga Oca, braća i sestre za koje je Isus umro.
No da bi do bratstva došlo, potreban je, uz pomoć odozgor, čitav niz malih i velikih obraćenja. Ta obraćenja uključuju mnogo toga. I ne izgledaju posvuda jednako. U Rusiji će možda naglasak biti na suočavanju s istinom, u Ukrajini s pozivam na opraštanje; na jedan je način na nj pozvan političar, na drugi »običan« vjernik i čovjek dobre volje. I nisu samo Rusi i Ukrajinci u nj uključeni. Jer, kao što kaže Isus u evanđelju nedavne treće korizmene nedjelje: »Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.« Obratiti se i donositi plodove obraćenja – taj je zahtjev, u konačnici, u temelju fatimskih poruka i svakoga dioništva u posveti Bezgrješnomu Srcu Marijinu.
