Tko dođe u čaglinsku župnu crkvu, zapazit će među vjernicima mlađu ženu u damskom šeširu. No vidi li istu osobu nekoliko kilometara dalje od crkve, na njezinu imanju, susrest će je u radnom odijelu i u gumenim čizmama. Riječ je o istaknutoj hrvatskoj poljoprivrednici Aniti Nekić (r. 1977.) koja na svom OPG-u primjerom svjedoči da se na selu može opstati. Nekoć je bila i prva pratilja hrvatskoga izbora za uzornu seosku ženu.
»Odrasla sam u malom selu Mokrešu udaljenom 15-ak kilometara od Čaglina. Živim sa suprugom, kćerju i ocem koji ima 88 godina, a sin je otišao raditi u inozemstvo.« Poslije srednje škole radila je i živjela u Požegi, iz koje se nakon udaje vratila u rodno selo krajem 1999. godine u rodnu kuću. »Suočila sam se u gradu s neimaštinom i nemogućnošću napredovanja. Da nisam spoznala takav život, ne bih znala cijeniti ovaj koji sad živim na selu. Kad čovjek ima hranu, sve ostalo stigne samo po sebi.«
Priznala je da ju nije na selo privukla ljubav prema selu. »Jednostavno sam u ono doba od dva zla izabrala možda manje, što se pokazalo dobrim potezom. Moje gospodarstvo sastoji se od stotinjak ovaca, 50 koza, 60 košnica pčela i 20-ak hektara zemlje. Došavši na selo, naslijedila sam od svojih roditelja krave s kojima sam započela, no ubrzo je prestala raditi obližnja mljekara. Polako sam se prebacila na uzgoj ovaca, u doba dok je suprug putovao 50-ak kilometara u Požegu raditi kao vojni policajac. Kasnije su ga prebacili u Petrinju, iz koje nije dolazio po dva tjedna kući. Tako sam se osobno suočila s organizacijom rada i borbom preživljavanja na selu bez muške ruke. Sve sam brzo naučila: orati, sijati… Ništa mi nije bilo teško, a dan mi je bio prekratak.«
Kupila je 2013. prve pčele, a još 2011. ušla je kao pionir u svom kraju u ekološku poljoprivredu. Znanja i umijeća stjecala je školujući se za ekološkoga poljoprivrednika, pčelarske škole, a s obzirom na to da je ušla u sustav PDV-a, završila je tečaj za poljoprivrednoga knjigovođu. »Smatram važnim neprestano školovanje i edukacije. To je vrlo važno da bismo uspjeli na selu. Tako sam završila i tečaj sirarstva i krenula u proizvodnju više vrsta sira.«
»Mladi bi trebali ostati na selu, jer nije se lako vratiti ako nemaju zemlje i neki kapital. Moj je sin otišao u Austriju, ali sa željom da si kupi zemlje i da se danas-sutra vrati i proširi naše gospodarstvo. Čini mi se da su moja djeca sretna bez obzira na to što u selu nema nikoga od njihove generacije. Da nisam Bogu zahvaljivala na svemu što mi je dao, a malo tražila, ne bih dobivala od njega obilje.«
