U nedavnoj noti o ovogodišnjem izostanku posebnih smjernica za liturgijska slavlja Velikoga tjedna vezanoj uz pandemiju koronavirusa, Sveta je Stolica istaknula važan trenutak u vazmenom trodnevlju. Podsjetila je, naime, na »odvratan rat« u Ukrajini te je u tom kontekstu citirala dvije od deset sveopćih molitava iz liturgije Velikoga petka: devetu u kojoj se moli za državne poglavare i desetu u kojoj se moli za sve »žalosne i izmučene«.
Sveopće molitve na Veliki petak među najstarijim su očuvanim liturgijskim tradicijama uopće: svoje podrijetlo vuku još iz apostolskih vremena. Molitva za državne poglavare vuče svoje korijene iz IV. stoljeća te se praktički neizmijenjena molila gotovo punih 15 stoljeća, sve do 1956. godine. Preobrazba koju je upravo ta molitva doživjela nakon Drugoga vatikanskoga koncila zorno svjedoči o promjeni perspektive koja se dogodila u Crkvi, a ta perspektiva može pomoći u razumijevanju stajališta prema agresiji na Ukrajinu i rata općenito, poglavito nekih izjava pape Franje koje nisu naišle na sveopće odobravanje.
Sve do reforme koju je 1956. godine proveo papa Pio XII. molitva je glasila ovako: »Pomolimo se za najkršćanskijega cara našega (ime), da mu Bog i Gospodin naš podloži sve barbarske narode za naš trajni mir. / Svemogući vječni Bože, u čijoj su ruci sve vlasti i sva prava kraljeva, pogledaj milostivo na Rimsko Carstvo, a narode koji se uzdaju u svoju snagu neka sila tvoje desnice pokori.« Tek 1860. godine dopušteno je da se spomenuta molitva izostavi, premda već stoljećima nije odgovarala stvarnosti jedinstvenoga Rimskoga Carstva u kojoj je nastala.
Nakon nekoliko reforma, od 1970. godine molitva do danas glasi ovako: »Molimo i za sve državne poglavare: da im Bog i Gospodin naš upravi um i srce po svojoj volji da traže mir i slobodu svih ljudi. / Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci srca ljudi i prava naroda. Milostivo pogledaj na one što nama upravljaju: da se tvojim darom po svem svijetu učvrsti blagostanje naroda, siguran mir i sloboda vjere. Po Kristu Gospodinu našem.« Promjena perspektive je očita: Bog nije samo »naš« Otac – ni »nas« u Crkvi ni »nas« u političkoj zajednici – nego je Otac svih ljudi.
Nema sumnje da je promjena molitve odraz višestrukih društvenih i političkih mijena koje su se dogodile u svijetu u proteklim stoljećima, ali i koncilskoga opredjeljenja za povratkom »ad fontes«, k izvorima, k evanđelju. Evanđelju koje, među ostalim, Kajfine riječi: »Bolje da jedan čovjek umre za narod«, motivirane klasičnim beskrupuloznim političkim pragmatizmom, uzdiže na posve novu, spasenjsku razinu: »To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno« (Iv 11, 51-53). Isus je, dakle, umro za svu »raspršenu« Božju djecu, za sve ljude; na svojim je leđima ponio grijeh svijeta i svih ljudi – uključujući i sva ratna zvjerstva, njihove žrtve, ali i njihove počinitelje.
Obnovljena svijest o Crkvi kao znaku i svjedoku te Božje univerzalne spasenjske nakane, koja je prijelomni trenutak svojega očitovanja doživjela na Drugom vatikanskom koncilu, lako se iščitava i u drugim sveopćim molitvama bogoslužja Velikoga petka: za židove, za one koji ne poznaju Krista, za one koji ne priznaju Boga. Zajedničko im je da se u njima izbjegavaju bilo kakve negativne konotacije, a u posljednje dvije moli se za vjerodostojnost svjedočanstva kršćana, kako bi »svi radosno ispovjedili… jedinoga pravoga Boga i Oca svega čovječanstva«.
Nema nikakve sumnje da se papa Franjo vodi istom tom logikom bratstva svih ljudi dok s jedne strane teškim riječima osuđuje agresiju na Ukrajinu, a s druge, primjerice, izbjegava imenovati agresora.
Ipak, ratovi su s etičkoga stajališta najčešće toliko kompleksni da je gotovo svakomu stajalištu lako pronaći suprotne argumente. Podosta je prijepora, otvorenoga, a i prešutnoga, izazvala Papina izjava na završetku opće audijencije u srijedu 23. ožujka. »Molimo također da oni koji upravljaju shvate da kupnja i proizvodnja oružja nije rješenje problema. Rješenje je zajednički rad za mir i, kao što kaže Biblija, pretvaranje oružja u oruđa mira«, rekao je Sveti Otac. U neka mirnija vremena te riječi ne bi izazvale posebne reakcije jer su posve u skladu s duhom i slovom nauka Crkve: rat je toliko zlo da ga treba izbjeći odnosno prekinuti na svaki mogući način. No u kontekstu agresije na Ukrajinu te su riječi shvaćene kao protivljenje naoružavanju Ukrajine.
Evanđeoski opisi Isusove muke uistinu su velika škola humanosti u situacijama kad se ona nađe na najtežim ispitima. Nije li Isus, primjerice, žrtvovana figura na političkoj šahovnici svoje domovine i svojega vremena? No Crkva u njegovoj smrti prepoznaje neizmjerno više. »Krvlju svoga križa on je ‘ubio u sebi neprijateljstvo’, pomirio ljude s Bogom i Crkvu učinio sakramentom jedinstva ljudskoga roda i njegova sjedinjenja s Bogom. (…) Njegov je proglas: ‘Blago mirotvorcima’«, kaže Katekizam Katoličke Crkve u dijelu u kojem govori o miru (br. 2302-2330).
Međutim, Katekizam ubrzo nakon toga navodi koncilsku konstituciju »Gaudium et spes« koja kaže: »Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude međunarodne nadležnosti koja će raspolagati prikladnim snagama, dotle se ne će moći državama zanijekati pravo na zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih mogućih mirnih pregovora.« Time Katekizam uvodi pojam »zakonite obrane« koji je – sugerira to i sam Katekizam – istisnuo i zamijenio sporni tradicionalni pojam »pravednoga rata«.
»Zakonita obrana« također je vrlo kompleksan pojam koji zahtijeva posebnu analizu. No podosta je jasno – tako su se izjasnili mnogi mjerodavni glasovi u Crkvi – da je rat koji Ukrajina vodi protiv ruskih snaga zakonita obrana. To uvjerenje, čak i kad nije izrijekom formulirano, dobrim dijelom stoji iza silnih gesta solidarnosti iskazanih ukrajinskomu narodu, posebno u Katoličkoj Crkvi. Neki crkveni predstavnici povlače krajnju logičnu posljedicu toga uvjerenja te se ne libe zagovarati i pružanje vojne pomoći Ukrajini, u pravilu pritom ističući potrebu za oprezom i izbjegavanjem svakoga huškačkoga govora koji bi mogao poslužiti kao izgovor za širenje sukoba. Slično se za španjolski tjednik »Vida Nueva« izjasnio i državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin. Na izravno pitanje o slanju europskoga oružja Ukrajini odgovorio je da upotreba oružja »nikada nije poželjna«, ali pravo na samoobranu »ponekad sa sobom nosi žalosno pribjegavanje oružju«. »Premda vojna pomoć Ukrajini može biti razumljiva, traženje rješenja pregovorima koje će ušutkati oružje i prevenirati nuklearnu eskalaciju i dalje ostaje prioritet«, zaključio je kardinal Parolin.
No vratimo se školi Velikoga petka. »Ljudima kao grješnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska«, kaže Katekizam Katoličke Crkve, jasno dajući do znanja da su korijeni rata u grijehu, da je Krist otkupio grješnike te da će to otkupljenje u potpunosti doći do izražaja u eshatonu. Drugim riječima, sve kad bi se politički ostvario najbolji mogući svijet, to bi još uvijek bio svijet grješnika, svijet koji stvara ljudsku patnju. Još bi mu uvijek bio potreban prezreni, popljuvani, ismijani, pogaženi, izmrcvareni i nepravedno ubijeni Krist i svjetlo njegova uskrsnuća.
Stoga Crkva u sveopćim molitvama u liturgiji Velikoga petka, svjesna također vlastite grješnosti i nemogućnosti da riješi sve probleme svijeta koji bi željela oblikovati prema načelima Božjega kraljevstva, u tom svečano ozbiljnu času spomena na cijenu Otkupljenja, kao hodočasnica i suputnica svijeta prema konačnomu očitovanju slave Gospodnje i njegova kraljevstva, Bogu preporučuje sve nevoljne i ožalošćene. »Molimo svemogućega Boga Oca da očisti svijet od zabluda, bolesti ukloni, glad odagna, otvori tamnice, razriješi okove, dade sigurnost putnicima (i pomorcima), povratak iseljenicima, bolesnima zdravlje i umirućima vječno spasenje.« Tako glasi prvi dio posljednje, desete molitve. I nju Sveta Stolica posebno preporučuje u ovom ratnom vremenu.
