Kada redovitost postane novost, to zasigurno znači da se svijet nalazi u izvanrednim okolnostima. Tako je i diljem Katoličke Crkve u Hrvatskoj i drugdje u svijetu s oduševljenjem vjernika dočekana objava o povratku u redovitost, to jest da će se na ulazima u crkve ponovno napuniti posude s blagoslovljenom vodom, da će se pričest moći primati na dva načina kako je to bilo uobičajeno prije početka pandemije koronavirusne bolesti i da će ponovno biti moguće pružanje ruku u znak prenošenja Kristova mira. Oni koji pamte ratne devedesete godine to bi mogli usporediti s olakšanjem koje je dolazilo preko jednoličnoga zvuka sirene koja je označavala prestanak opće opasnosti. No kao što utjeha toga zvuka, ma koliko dugo trajao i ma koliko se snažno čuo, nije značila da s prestankom opasnosti više nema straha i da će se sve samo po sebi odmah vratiti u normalu, tako i dokidanje mjera kojima se željelo suzbiti širenje pandemije ne znači da će istoga časa sav život, uključujući i vjernički, biti kao prije. Neka ne zavara slavljeničko uskrsno oduševljenje jer za povratak punine vjerničkoga života u crkvenim zajednicama tek slijedi duga borba.
Možda će komu zvučati grubo, no danas se najviše razočaranja događa kada ljudi ugodu koja dolazi od utjehe poistovjećuju s nečim božanskim. To se može primijeniti i na društveni i politički život, pogotovo u jeku proživljene pandemije koronavirusne bolesti. Utjeha koja je dolazila gospodarskomu sektoru u obliku financijskih poticaja za nošenje s krizom još ne znači da su se država i gospodarstvo tako uredili da je istodobno porasla transparentnost, da se smanjila korupcija i da su usporedno stvoreni uvjeti za posvemašnji oporavak i napredak. Čak i utjeha koja je oboljelima dolazila po požrtvovnom služenju tisuća liječnika, sestara i ostaloga medicinskoga osoblja još ne znači da su dvije godine smanjenoga pritiska na odjele koji se nisu bavili oboljelima od koronavirusa dovele i do učinkovite reforme zdravstva. I u školskom sustavu utjeha koja je dolazila preko organiziranja nastave »na daljinu« nije dugoročno poboljšala kvalitetu hrvatskoga školstva.
Moglo bi se načelo »utješne nagrade« primijeniti i izvan teme pandemije: najavljeno uvođenje eura nije istodobno i podizanje hrvatskoga životnoga standarda na zapadnoeuropski; podjela uskrsnica i regresa hrvatskim radnicima nije i dugoročno povećanje radničkoga standarda; izdavanje vaučera umirovljenicima i socijalno ugroženima za troškove energenata nije dugoročno rješenje njihova siromaštva; najave milijardi eura za saniranje posljedica potresa još nisu vratile ljude u svoje domove…
Slavlje ovogodišnjega Uskrsa, koji nakon dugih pandemijskih mjeseci vraća vjernike i Crkvu u žuđenu redovitost, moglo bi postati izvanredna prigoda za buđenje svijesti da je uvijek i samo u Bogu mir. Kristovo je uskrsnuće njegove učenike zacijelo fasciniralo u svojoj nepojmljivosti, ali više nego pronicanje u tajne kako se ono zbivalo dragocjenije je bilo to da je Isus izvršio obećanje i prvih se 40 dana ukazivao učenicima kako bi ih svojom božanskom osobom tješio i učvrstio u vjeri. I kad je uzašao na nebo, nije ostavio svoje učenike same i izgubljene jer pedesetoga dana šalje Duha Svetoga, Duha Tješitelja čija je božanska prisutnost i danas među ljudima. Dragocjeni su savjeti duhovnika koji tumače da Bog ljudima često šalje utjehu, no nije njegova utjeha božanstvo. Stoga je utjeha vraćanja redovitoga crkvenoga života izvanredan korak da se vjernici vrate izvoru svake utjehe, Bogu. Sve što dođe kao plod toga povratka, u koji valja uložiti sve raspoložive snage, bit će istinska utjeha ne samo za Crkvu, nego i za čitavo hrvatsko društvo.
