Agresivna i nezaustavljiva jezična kolonizacija engleskoga jezika očituje se u mnogim drugim »manjim« jezicima i po uporabi prijedloga »in«, što u prijevodu doslovce znači – »u«. Ako se za nekoga želi reći da je u tijeku političkih zbivanja, u praćenju znanstvenih dostignuća, u modnom trendu, u razumijevanju gospodarskih procesa i slično, onda je takva osoba »in« na nekom području.
No biti »in« u nečemu nije baš lagano jer podrazumijeva poprilično uloženoga napora, truda i vremena, a u nekim slučajevima i novca, kako bi se došlo do određene iznadprosječne razine. Među rijetkim privilegiranima koji bez imalo muke mogu biti »in«, uz ostale su i malobrojni katolici u općini Inđiji pod obroncima Fruške gore, na pola puta između Beograda i Novoga Sada. Naime, svaki od oko 45 000 stanovnika općine Inđije, prebivao on u istoimenom općinskom središtu, koje ima nešto više od 25 000 stanovnika, ili nekom od deset naselja koja pripadaju općini: Beški, Novom Slankamenu, Novim Karlovcim, Krčedinu, Čortanovcima, Maradiku, Ljukovu, Starom Slankamenu, Jarkovcima i Slankamenačkim Vinogradima, može cijelomu svijetu pokazati registarsku tablicu svoga automobila s prepoznatljivim slovima »IN«.
Prema arheološkim istraživanjima srednjovjekovna je Inđija bila smještena nešto sjevernije od današnjega mjesta, a u starim se ispravama prvi put spominje g. 1496. Tijekom povijesti mijenjala je gospodare, od srpskih preko turskih do habsburških, a broj se stanovnika, tako i katoličkih vjernika, osjetno povećao doseljavanjem Nijemaca, Čeha i Mađara početkom 19. st. Rimokatolička je župa osnovana 1835. te doista impozantna župna crkva sv. Petra, najveća u Srijemu, danas kulturni spomenik, građena je četiri godine i posvećena g. 1872. Prema popisu na latinskom jeziku u sakristiji prvi je župnik od 1835. do 1860. bio Jacobus Harcha. Početkom Drugoga svjetskoga rata od ukupno 7900 stanovnika bilo je 5900 katoličkih Nijemaca, ali nakon izgona njemačke manjine završetkom Drugoga svjetskoga rata i doseljavanja Srba etnička se slika bitno promijenila. Čini se gotovo nevjerojatan podatak zapisan u župnoj spomenici da je na krizmi 1939. iz župe i okolnih sela bilo oko 1000 krizmanika! Tako nekadašnja velika i brojna župa sv. Petra apostola danas u Srijemskoj biskupiji ima tek 500-tinjak katoličkih vjernika u 150 obitelji: Hrvata, Mađara, Nijemaca, čak i nekoliko Poljaka i Talijana. Crkva je u samom gradskom središtu u Ulici vojvode Stepe u pješačkoj zoni, a pokraj nje se nalazi i velika župna kuća, koja vapi za obnovom. Kako su tamošnje župe uglavnom prilično siromašne, župnik je njezin dio iznajmio dvjema tvrtkama, koje tamo imaju urede. Nešto je nacionalizirane zemlje vraćeno, koja je dana u »arendu«, tako da župa nekako financijski »krpa kraj s krajem«. O razmjerima dijaspore govore podatci da grad ima tri osnovne škole: »Dušan Jerković«, »Jovan Popović« i »Petar Kočić«, koje pohađa ukupno oko 2500 učenika, među kojima je tek desetak katoličkih, a slično je i u tri srednje škole. Prošle je godine bilo devet krštenja i šest sprovoda te skupa sa susjednom župom u Novim Banovcima pet prvopričesnika i pet krizmanika. Za župu u Novim Banovcima također se pastoralno skrbi inđijski župnik Dušan Milekić. Prve pričesti i krizme nisu kao u drugim većim župama svake godine, nego povremeno.
Župnik Milekić rođen je 1981. u župi sv. Roka u Petrovaradinu, u obitelji otca Ljubomira i majke Olgice, u kojoj je rođen i njegov mlađi brat. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu upisuje srednju Tehničko-građevinsku u Novom Sadu. Potom upisuje Višu tehničku u Novom Sadu, ali osjetivši svećenički poziv, odlazi u subotičko sjemenište »Paulinum«, gdje polaže razliku predmeta kako bi g. 2001. mogao biti primljen u đakovačku bogosloviju. Za svećenika je zaređen 2007., nakon čega je imenovan kapelanom u Zemunu, odakle odlazi u župe u Šidu, Kukujevcima, Batrovcima, Vašici i Bačincima jer se tamošnji župnik razbolio. Pastoralno je djelovao i u Rumi i Laćarku te g. 2013. postaje župnik u Inđiji i Novim Banovcima, naslijedivši dotadašnjega Stjepana Klaića. Mlad je, poletan i daje sve od sebe za povjerena mu »malena stada« te je očekivano biskupijski povjerenik za pastoral mladih. Bez obzira što je malena, župa je organizirana kao i sve druge, ima i župno i ekonomsko vijeće s po šest članova. Ministrantska skupina ima točno četvoricu »bećara«, razdraganih i pomalo nestašnih, ali u crkvi i oko oltara su sabrani i ozbiljni. Među njima su i dvojica braće Ilija i Boško Pavlović, učenici 5. razreda Osnovne škole »Petar Kočić«. Nažalost, župa nema zbor, žene pjevaju u prvim crkvenim klupama, ali je zato vrlo aktivna molitvena zajednica Krvi Kristove.
Župnik je spreman na suradnju sa svima za opće dobro, pa je tako župa poklonila zemljište za gradnju osnovne škole, no općinske ga vlasti potpuno ignoriraju i nema nikakvih kontakata s njima. S deset tamošnjih pravoslavnih svećenika ima, kaže, korektan odnos, iako ga ne pozivaju na njihova crkvena događanja. U gradu ima poprilično nezaposlenih i siromašnih, tako da župljani imaju »pune ruke« karitativnoga posla. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da su tako malobrojni, i sami neki od njih potrebiti, nedavno prikupili novčanu donaciju za Dom za nezbrinutu djecu u vojvođanskom Bečeju.
Crkva je doista oronula od temelja do krova, vitraji porazbijani i slično, ali skele na pročelju crkve govore o započetoj obnovi. Žene po dogovoru kuhaju radnicima objed i kavu, donose im piće te tako i one sudjeluju u vraćanju ljepote njihovoj crkvi. Teško je nabrojiti sve zauzete tamošnje vjernike, ali svi su se slučajnim odabirom rado odazvali pozivu da reknu koju riječ za »Glas Koncila«.
Franjo Bratić rođen je u srijemskom Slankamenu. Sedamdesetih je došao u Inđiju, gdje se zaposlio u »Graditelju«, odakle je i otišao u mirovinu. Sa suprugom Marijom redovito posjećuje dva sina i pet unuka, koji žive u Zadru, a o župnoj zajednici govori: »Svjesni smo malobrojnosti, ali, eto, redoviti smo na misama, nastojimo se okupljati i sve učiniti da svoje nacionalne i vjerske vrijednosti prenesemo na mlađe.«
Gordana Pospišil r. Brkić domaća je po predcima, a suprug joj je iz Nove Gradiške. Članica je molitvene zajednice Krvi Kristove. »Bez obzira na brojnost zajednice, molitva je svagdje nasušna potreba ako hoćemo nasljedovati Krista. Tako se nas 15-ak svakoga utorka nalazimo i nastojimo molitvom pridonijeti rastu župe. Povremeno nam dolaze i misionari iz Zagreba, tako da smo povezani s drugim molitvenim zajednicama.«
Marina Milovanović zaposlena je u njemačkoj tvrtki »IGB«, koja proizvodi grijače za automobile, podstanarka je sa suprugom, koji također radi. »Pomažemo župniku koliko možemo, ne samo materijalno, nego i organizacijski, jer vidimo da se jako trudi i da mu je stalo do nas. Nije ovdje slučajan i privremeni prolaznik, nego je postao jedan od nas.«
Nediljko Martinović, 77-godišnjak, koji je zaslužio mirovinu u Njemačkoj, rođeni je Hercegovac u župi Solakova Kula. Stigao na srijemsku ravnicu 1947., gdje se oženio Ljiljanom, s kojom ima dvoje djece, Lovru i Nadu, te dvoje unučadi. »Član sam ekonomskoga vijeća u župi. Ljudi teško izdvajaju zbog teške ekonomske situacije, no imamo razumijevanja od nekih donatora iz Njemačke i Austrije. U rodnoj župi nemam više nikoga, ali odlazim tamo svake godine jer me srce vuče.«
Maja Ružica redovito čita na misama. Krojačica je, sa suprugom Andrijom ima dvije kćeri i četiri unučadi. »Nekada nas je bilo više odraslih čitača, ali sada je, nažalost, cijela ‘knjiga’ spala na ‘jedno slovo’, no morate znati da smo zahvalni Bogu što nam je župa uopće i opstala.«
Odlazeći od tih skromnih, ali međusobno i te kako povezanih ljudi, posjetitelja obuzme sjeta, ali oni se ne predaju. Za to imaju i razloga jer o svagdašnjim odnosima među ljudima različitih uvjerenja posvjedočila je tročlana pravoslavna obitelj Miljuš koja je župniku nakon mise darovala ručno prekrasno izvezen oltarnik.
