»Holy« je nova društvena mreža za pametne telefone. Hrvatski je proizvod i namijenjena je vjernicima. Na njoj se može grupno moliti, čitati odlomke iz Biblije, razmjenjivati iskustva i zapise s vjerskih susreta. Prva je to religijska mobilna aplikacija u zemlji. Lansirana je tek prije dvadesetak dana, a na njoj je zasad više od dvije stotine korisnika. Iza aplikacije »Holy« stoji tim mladih vjernika koji je novim tehnologijama odlučio ujediniti katolike u cijelom svijetu. »Katolici su u Hrvatskoj, ali i u svijetu povezani u svoje zajednice. Na ovaj način će se te zajednice moći ujediniti te međusobno povezati kroz društvenu mrežu i aplikaciju«, rekao je Zoran Mičuda, voditelj tima koji stoji iza projekta. Svi članovi tima su vjernici i kažu kako su uvijek razmišljali o nekom novom načinu povezivanja u zajednici. Zato su se prijavili na natječaj Razvojne agencije Zagreb i postali dio prve generacije Startup Factoryja.
»Prvotno smo mislili napraviti aplikaciju koja će turistima ponuditi na jednom mjestu sve crkvene lokacije. Ipak kroz mentorstvo smo shvatili da možemo ponuditi mnogo više stvaranjem društvene mreže«, rekao je Ivan Orehovac, koji je u timu zajedno s Marinom Grbićem i Frankom Anić. Napomenuo je da aplikacija ima međunarodni potencijal, ciljane skupine su im mladi, koji se intenzivno koriste društvenim mrežama, ali ističu da žele potaknuti na korištenje i stariju populaciju. »Kada smo provodili intervjue ispred zagrebačke prvostolnice, primijetili smo da puno starijih osoba ima pametne mobitele. Prema tome vjerujemo da će svi pronaći svoje mjesto za molitvu«, ističe Grbić. Za sada imaju podršku Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove te neformalnu podršku brojnih svećenika koji rade s mladima, a nadaju se i suradnji s crkvenim institucijama. Sudjelovali su na ovogodišnjem susretu katoličke mladeži u Vukovaru i nastojali su povezati sve sudionike susreta. »Holy« je otvoren za sve, baš kao i Crkva. Mogu se naći i citati iz Biblije, ali i osobne priče i dojmovi raznih ljudi koji su se umrežili i postali »katolički glasnici«. I neke redovničke zajednice prenijele su vijest o njima prepoznavši da korisnicima nije jedina aktivnost upoznavanje novih ljudi, nego širenje vjere te poticanje na molitvu.
»Majka sam posvojene djevojčice s posebnim potrebama. Kad smo je usvajali prije ‘dugo’ godina, nismo znali da je dijete s posebnim potrebama, ali nikad nismo požalili, ni jedan djelić sekunde što smo baš nju, takvu kakva jest, dobili. Nije išlo niti ide lako s njom, ali smo obogaćeni divnim djetetom koje ne bismo mijenjali ni za što na svijetu. Podijelila bih svoju priču sa svima koji se interesiraju za posvajanje djeteta s posebnim potrebama.« Novinarka Kristina Turčin napisala je pogovor knjizi koju je pod pseudonimom Davina napisala usvojiteljica pod naslovom »Moja kišna djevojčica«. Priča je to o ljubavi prema posebnoj djevojčici i sretnoj obitelji koja je ganula Hrvatsku, a knjiga je tiskana u izdanju »Profila«. Upravo u suradnji s Kristinom Turčin Davina je dopunila i proširila svoju originalnu priču, dodala nove dijelove iz života svoje obitelji, podijelila svoje radosti i svoje strahove te odlučila objaviti je kao knjigu, kako bi doprla ne samo do čitatelja i potencijalnih usvojitelja, nego i do zakonodavaca i stručnjaka. Riječima same autorice, ako zbog te priče i jedno dijete s posebnim potrebama bude posvojeno ili se i jedan par ohrabri u odluci da postanu roditelji posvajanjem ili ako dio čitatelja promijeni odnos prema njima, njezin će cilj biti ispunjen.
Knjiga započinje upravo razmišljanjem o tome kako živi jedna »neobična« obitelj: »Što je sreća, a što je ljubav? Može li netko tko ima dijete koje odskače od ‘norme’ biti sretan, može li netko voljeti dijete koje nije rodio, što bi neupućeni rekli – tuđe dijete? Čime se mjere ljubav i sreća? Na sva sam ta pitanja željela odgovoriti pišući o našoj čudnovatoj Princezi. Mnogo prije nego što sam počela pisati čitala sam posvojiteljske forume i uvidjela da su mnogi uskraćeni za roditeljstvo posvojenoga djeteta jer traže zdravu, malu bebu. Kad se osvrnem na svoj život sa svojom ‘nezdravom’ i ‘ne tako malom bebom’, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga počela pisti i dijeliti svoje iskustvo ne bih li barem malo druge senzibilizirala za posvajanje malo veće djece i djece s posebnim potrebama (kao i djece romske nacionalnosti). Jer željeti i, na kraju, biti majka najljepši je osjećaj koji jedna žena može doživjeti. S našom Princezom nije ni malo lako – ni njoj ni nama. Dane provedene na bolničkom odjelu odavno sam prestala brojiti, kao i terapije svih vrsta i razgovore u svim mogućim institucijama, ali unatoč svemu, mi smo sretna obitelj, a naš život nije uskraćen za puninu njegove kvalitete. I dalje se borim da svi oko nas ostave sažaljenje za druge, nama nije potrebna ni trunka. Naprotiv, da se opet rodim, izabrala bih isti život, i to upravo zbog svoje Princeze. Naša Princeza, naša kći koju smo posvojili, ima Aspergerov sindrom, poremećaj iz autističnog spektra. Društvo na nas, takve roditelje, gleda kao na neke heroje – imamo dijete koje nije naše biološko i još s posebnim potrebama – pa to je za dvostruko žaljenje.
Treba puno snage za borbu protiv takva stava. Ali ja znam odgovore na sva gore postavljena pitanja. Ljubav je kad pogledate u nečije oči, a u njima vidite sunčane zrake, plavetnilo neba (…) čitav svijet. Naš čitav svijet jest u pogledu dva oka boje jantara. A sreća, to je ono kad te ta dva oka boje jantara pogledaju i kažu: ‘Volim te do neba i natrag’, a ja kažem: ‘I ja tebe isto do neba i natrag, i opet do neba i opet natrag (…) i sve tako dok živim.’ Sreća je isto kad u gluho doba noći ušetaju dvije hladne nožice u tvoj krevet, a ti se praviš da si se do sita naspavao i da si baš žarko zaželio u to gluho doba noći promatrati zvjezdano nebo. Ukratko, nama je naša Princeza sva ljubav i sreća ovoga svijeta! (…) Za mene je Princezino posvajanje bilo nešto što se samo po sebi podrazumijevalo. Nikad taj vid roditeljstva nisam smatrala nečim posebnim. Mi smo Princezu smatrali (i naravno smatramo) svojom kćeri, samo što smo do nje došli posvajanjem, a ne rođenjem. Za nas je samo u tome bila razlika. Ipak nije mi se jednom u životu dogodilo da čujem kako posvojena djeca nisu naša, nego tuđa. Princeza je moja i mojija ne može biti, ja nju ne da volim, ja nju dišem.«
Mnogi hrvatski ljudi otišli su iz Hrvatske, ali su se neki i vratili osjećajući neodoljivu želju. Pišući o tamnoj strani iseljavanja, mediji navode primjer Ivana Murata, inženjera elektrotehnike, koji je mogao ostati raditi u Švedskoj i primati neusporedivo veću plaću nego u Hrvatskoj, ali je izabrao vratiti se i raditi u Institutu »Končar«. Mnogi njegovi kolege iz Hrvatske s diplomom FER-a rade kao programeri, projektanti ili predaju na fakultetima u zemljama EU-a, ali većina iseljenih Hrvata s diplomama humanističkih fakulteta nije te sreće, nego rade na poslovima ispod svoje stručne spreme, primjerice kao konobari ili recepcionari u Irskoj. Od Njemačke do Švedske lako mogu pronaći posao liječnici, inženjeri strojarstva, FER-a, odnosno svi oni koji dolaze iz biomedicinskih i tehničkih struka. A ostali mogu računati na sreću, na to da budu iznimka od pravila ili pristati raditi poslove ispod svoje stručne spreme ili one koje državljani bogatijih zemalja ne žele raditi. Više od trećine prve generacije imigranata rođenih u EU-u radi poslove ispod svoje stručne spreme. Taj podatak Eurostata dovoljno govori. Nije EU stvoren da bi svi građani bili jednakopravni, nego da bogatije članice mogu, kad im zatreba, uzeti visokoobrazovane radnike koji su im potrebni iz siromašnih članica.
