Milosrđe nije apstraktni pojam ili floskula koja se često izgovara, nego je Božji dar koji i mi možemo primiti, ali i davati. U nekom svom obliku milosrđe je osnova kvalitetnih odnosa s drugima, samopoštovanja i vrlina te jedan od temelja vjere svakoga katolika. Milosrđe se očituje opraštanjem, pomaganjem ranjivima, otvaranjem srca drugomu i kroz mnoga druga djela milosrđa kojima nas Crkva i obitelj uče od najranije dobi. Često taj pojam povezujemo s opraštanjem grijeha i kazne, pomaganjem osobi u teškoj situaciji, ali i kajanjem za počinjeni grijeh. No jesmo li spremni iskazivati i primati milosrđe na takav način? Znamo li pokazati, zatražiti i prihvatiti milosrđe?
Priliku za razmišljanje o milosrđu i mnogim načinima na koji ga možemo pokazivati donosi nam druga vazmena nedjelja koja je i Nedjelja Božjega milosrđa. Svetkovinom koju je 2000. godine proglasio sveti papa Ivan Pavao II. prema riječima svete Faustine Kowalske Crkva slavi Božje milosrđe kao ključan činitelj otkupljenja, a danas taj dan slavimo upravo onako kako je Isus opisao sv. Faustini:
»Želim da svetkovina Milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga dana bit će otvorene nutrine mojega milosrđa i ja ću izlijevati mora milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja se ispovijedi i pričesti dobit će potpuni oprost od grijeha i kazni. Toga su dana otvorene sve rijeke Božjih milosti. Neka se ne boji približiti k meni nijedna duša, makar joj grijesi bili poput purpura. (…) Svetkovina Milosrđa izvire iz moje nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu« (www.hkm.hr). Druga vazmena nedjelja vrhunac je uskrsne osmine, radosnoga razdoblja slavljenja Kristova uskrsnuća, nazvana Bijela nedjelja ili Mali Uskrs i taj je dan poziv svim vjernicima na otvorenost, razumijevanje i opraštanje te promišljanje o važnosti i snazi Božjega milosrđa. Danas, kao i svaki drugi dan, pozvani smo slijediti Kristov primjer, ali i tražiti i primiti njegovo milosrđe.
Upravo je kajanje ključan korak prema primanju Božjega milosrđa i važan dio rasta duhovnoga života svakoga vjernika. Crkveni nas nauk uči da svijest o grijehu nije uzrok poniženja, nego je temelj za kajanje, odnosno traženje Božjega milosrđa. Druga vazmena nedjelja prilika je za dublje promišljanje o ulozi milosrđa u životu vjernika, ali i za traženje milosrđa kroz potpuni oprost koji osoba može primiti taj daj uz uvjete da pristupi sakramentu ispovijedi i svetoj pričesti te izmoli Vjerovanje molitvu na nakanu Svetoga Oca.
Pojam milosrđa ima važnu ulogu u crkvenom učenju, a među dokumentima koji govore o milosrđu posebice se izdvajaju enciklika pape Ivana Pavla II. »Bogat milosrđem« (Dives in misericordia) te bula pape Franje »Lice milosrđa« (Misericordiae vultus).
Enciklika »Bogat milosrđem« tumači ulogu milosrđa u našim životima. Sveti Ivan Pavao II. upozorava nas da je današnji mentalitet u sve većoj suprotnosti s Božjim milosrđem, a razlog je sve brži razvoj znanosti i tehnologije kojom gospodari čovjek. Ako je tako pisano 1980. godine kada je ta enciklika objavljena, valja se zapitati kakvo je tek današnje stanje stvari, odnosno u kojem je smjeru čovjek krenuo – bliže Bogu i njegovu milosrđu ili ga je pak povukao onaj svjetovni put obilježen skupljanjem materijalnih dobara u kojem nema mjesta za Boga. Ipak, Papa nas podsjeća da je Bog bogat milosrđem i spremno čeka da mu se vratimo, posebice kada patimo.
No osim povezanosti s Bogom, Ivan Pavao II. podsjeća nas i na važnost iskazivanja milosrđa prema našim bližnjima bez ikakvih iznimaka ili podjela.
Papa Franjo je bulom »Lice milosrđa« najavio Jubilej milosrđa, koji smo slavili od blagdana Bezgrješnoga začeća krajem 2015. do svetkovine Krista Kralja 2016. godine. Cilj je toga vremena bio snažnije usmjeriti pozornost na milosrđe kako bismo postali učinkovitiji znak Božjega djelovanja u našim životima. No završetkom Godine milosrđa nije završen poziv koji nas potiče da snažnije svjedočimo svoju vjeru čineći djela milosrđa. Papa Franjo piše da je milosrđe temelj crkvenoga života te da smo pozvani iskazivati milosrđe bližnjima jer je sam Bog milosrđe prvotno iskazao nama. Stoga, iako nam je nerijetko teško opraštati, opraštanje je najjasniji izraz milosrdne ljubavi, ali i sredstvo kojim zadobivamo spokoj srca, podsjeća nas papa Franjo. Poslušajmo stoga riječi te dvojice papa koji su govorili o važnosti milosrđa te njihove riječi pretočimo u djela ljubavi u svom životu.
O trenutcima milosrđa razgovarali smo s Mateom Radoš, djevojkom iz Virovitice koja trenutačno studira marketing i komunikacije u Zagrebu. Matea kaže da se njezin životni put do prije dvije i pol godine izrazito razlikovao od onoga danas, a dio toga puta bio je i sam fakultet. Da bi prošla put od osobe ogrnute tamom tjeskobe i nevjere do osobe prosvijetljene istinom Božje ljubavi, slikovito opisuje Matea, bio je dovoljan jedan »okidač« – Njegovo milosrđe. Svim našim čitateljima poručuje da svjedoči kako bi ih ohrabrila te im poručuje da nikad nije kasno, da ne postoji zid koji Božja ljubav ne može srušiti, planina koju ne može preskočiti i tmina koju ona ne može rasvijetliti. Kada je upravo ta Ljubav dotaknula njezino srce, nastupile su brojne promjene, a jedna od njih bio je ispis s prethodno odabranoga fakulteta i odabir novoga. Za Mateu je to bilo razdoblje kontinuirane molitve, traženja Božje volje za vlastiti život i posebice jačanje vjere u snagu Božje milosti. Matea je izdvojila nekoliko biblijskih citata koje povezuje s velikim promjenama u svom životom: »Čekala sam, čekala na Gospodina, i on se prignu k meni i ču vapaj moj« (Ps 40, 1); »Gospodin se odlučio smilovati. Jer Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost« (Jak 4, 6), te za kraj kaže i pita i nas: milost Božja čeka i na nas, bojimo li se reći joj »da«?Prispodoba o razmetnom sinu govori kako je neki čovjek imao dva sina – starijega koji je uvijek vrijedno radio i mlađega koji je svoj dio nasljedstva potrošio živeći razvratnim životom. Otišao je iz svoga doma, a onda je nastupila glad, pa se sjetio vratiti kući svomu ocu. Kad se vratio, otac mu potrči u zagrljaj, naredi slugama da ga obuku i zakolju ugojeno tele kako bi se proveselili. Kada je to vidio stariji sin, pobunio se, a otac mu odgovori: »Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!« Prispodoba poručuje da svi nekada griješimo i izgubimo se, ali ako odlučimo iskreno se pokajati i vratiti na pravi put, Isus će nas primiti i pomoći nam da ponovno pronađemo sebe uz njegovo milosrđe.
Priredili: A. Bukovac, E. Pinter, I. Moslavac, I. Tomić
