U POVODU »TEOLOŠKOGA DANA« KBF-A U ZAGREBU O NOVOUSPOSTAVLJENOJ SLUŽBI KATEHETE Je li služba katehete potrebna – retoričko pitanje

Snimio: B. Čović | Branko Murić
»Ako uzmemo ozbiljno u obzir svu kompleksnu situaciju Crkve danas, potrebni su joj dobri i kompetentni komunikatori i prenositelji vjere za te svakodnevne svjetovne situacije. Trebaju joj oni koji razumiju suvremenoga čovjeka, a istodobno su duboke i zrele vjere«

»Pozivam biskupske konferencije da, određujući potreban postupak formacije te norme i kriterije za pristup toj službi, služba katehete zaživi u praksi. Pritom… neka se pronađu prikladni oblici službe, koju je kateheta pozvan izvršiti«, tako zbori papa Franjo u br. 9 motuproprija »Antiquum ministerium«, kojim je »drevnu službu« katehete ustanovio kao trajnu laičku službu u Crkvi. Motuproprij, a posebno navedene riječi, kao vlastiti je izazov prepoznao Katolički bogoslovni fakultet (KBF) Sveučilišta u Zagrebu te je upravo toj temi posvetio ovogodišnji, 16. »Dies theologicus«, Teološki dan, koji se održava u srijedu 18. svibnja.

Tema se nameće sama po sebi

O novom, institucionalno ojačanu licu stare službe, kao i o tematskom rasponu ovogodišnjega Teološkoga dana za Glas Koncila je govorio dr. Branko Murić, docent na katedri fundamentalne teologije, prodekan za znanost te predsjednik programskoga odbora ovogodišnjega »Diesa«, a k tomu i sam vjernik laik, otac obitelji. »Nakon što je objavljen motuproprij, samo po sebi se nametnulo pitanje potrebe da se o službi kateheta promišlja i u sklopu KBF-a. Tim više što kao jedan od modula diplomskoga studija na Institutu religijskih znanosti, koji je u sastavu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, imamo razrađen studijski smjer namijenjen izobrazbi upravo za katehetsku službu«, kaže dr. Murić.

Sugovornik ističe da je papa Franjo »realno sagledao situaciju Crkve danas« te uvidio »nužnost te službe« u ovom vremenu. Pritom zamjećuje da motuproprij »Antiquum ministerium« nosi nadnevak 10. svibnja (2021.), liturgijski spomendan sv. Ivana Avilskoga, što »nije slučajno«. Dr. Murić svetca opisuje kao »crkvenoga naučitelja koji je u trenutcima rađajuće moderne i najkritičnijega vremena zapadnoga raskola Crkve znao vjernicima svoga vremena prenijeti ljepotu Božje riječi i živo naučavanje Crkve na način i jezikom koji je bio svima razumljiv i istodobno prožet dubokom duhovnošću«.

Od velikoga naučitelja do Drugoga vatikanskoga koncila

»Ivan Avilski, osim što je bio veliki teolog, bio je i veliki kateheta. Poznato je njegovo djelo, katekizam ‘Kršćanski nauk’ iz 1554. godine, koji je sročio tako da ga se moglo pjevajući recitirati i tako utisnuti u sjećanje – vjerničku memoriju. Jasno, ne ćemo se danas vraćati na oblik sricanja nauka kako je to učinio sv. Ivan Avilski, nego je važno uhvatiti nadahnuće za naše vrijeme. Tim spominjanjem Papa ohrabruje današnje katehete da u tom velikom svetcu Crkve vide svjedoka kako u kriznim trenutcima Crkve plodonosno prožeti studij teologije s duhovnošću i molitvom te kako s jednostavnošću prenositi vjeru. Danas se brzo i duboko mijenja situacija u kojoj živimo, Crkva se nalazi pred teškim izazovima koji zahtijevaju neke nove odgovore«, kaže sugovornik.

Dr. Branko Murić: »Smatram da smo konačno dosegnuli trenutak u kojem moramo odlučiti i reći: vjeronauk u školama nije nadomjestak za katehezu – 30-godišnje bi nas iskustvo tomu trebalo učiti – niti je kateheza nužno samo priprava za sakramente«

Ti su se »teški izazovi« još od pape Pavla VI. naovamo profilirali pod zajedničkim nazivnikom potrebe za »novom evangelizacijom«. »Papa Franjo to još snažnije opisuje potrebom da Crkva bude na izvorištima stvaranja novih paradigma, da mora iznova zadobiti misijski polet, posebno na tlu ‘drevnoga kršćanstva’«, kaže dr. Murić. Potreba za službom katehete uklapa se u tu potrebu za temeljnim usmjerenjem Crkve. Dobar temelj za nju dao je najveći crkveni događaj u novijoj povijesti. »Drugi vatikanski koncil dobro je precizirao specifično područje laičkoga apostolata rekavši da se on odnosi na ‘svjetovno područje’ budući da treba zahvatiti svakodnevni život, prožimajući ga dubinom evanđeoske poruke i vjere. Ako uzmemo ozbiljno u obzir svu kompleksnu situaciju Crkve danas, trebaju joj dobri i kompetentni komunikatori i prenositelji vjere za te svakodnevne svjetovne situacije. Potrebni su joj oni koji razumiju suvremenoga čovjeka, a istodobno su duboke i zrele vjere«, kaže dr. Murić.

Iskustvo zapadne Europe – opomena i poticaj

Uza sve rizike, pitanje je li služba katehete u Crkvi, »uz tolike vjeroučitelje, službenike i različite druge oblike ‘animiranja’«, uistinu potrebna za dr. Murića je tek retoričko pitanje, koje je pobudilo snažna i smjela razmišljanja. »Ako do nas dopiru«, kaže tako, »svakodnevna svjedočanstva braće i sestara koji žive u crkvenim stvarnostima zapadne Europe, koji gotovo i nemaju više komu naviještati evanđelje – nikoga više ono ne zanima – mi u našoj hrvatskoj stvarnosti moramo znati čitati te znakove: sasvim je izgledno da će se ta situacija relativno brzo preliti i u našu stvarnost jer nismo otok. S druge strane moramo uvidjeti da još imamo mogućnost sada učiniti neke promjene poučeni tuđim iskustvima, moramo biti kadri proročki usmjeriti i pripremiti narod za ono što dolazi. To se ne smije činiti fatalistički i beznadno, nego s pouzdanjem, razboritošću i hrabrošću koja dolazi od Duha. Jedan od razloga krize vjere jest loša komunikacija, zatvorenost, tromost, zakašnjelost, malaksalost i malodušnost te nedovoljna spremnost da se uistinu uspostavlja odnos suradnje i povjerenja među osobama, a onda i među različitim službama i poslanjima unutar Crkve.«

Da bi ilustrirao »koliko štete Crkvi nanosi nedostatak kateheta i koliko plodova može sa sobom donijeti služba kateheta«, dr. Murić rekao je: »Smatram da smo dosegnuli trenutak u kojem moramo odlučiti i reći: vjeronauk u školama nije nadomjestak za katehezu – 30-godišnje bi nas iskustvo tomu trebalo učiti – niti je kateheza nužno samo priprava za sakramente. Komu se Crkva obraća? Tko su njeni naslovnici? Komu je ona poslana i što hoće u ovom svijetu? Kako ona može vršiti ono za što je poslana? To su pitanja koja nisu tek sporadična niti se tiču samo prakse, to su pitanja koja duboko zahvaćaju u srž Crkve te zahtijevaju ozbiljan ekleziološki, teološki, a onda i pastoralni odgovor svih koji su odgovorni u Crkvi.«

Pitanja koja se javljaju spontano

Pitanjima tu nije kraj. »Ako nakon takozvane priprave za sakramente gotovo redovito uviđamo da ta priprava nije rezultirala duhovnim učinkom u primatelju kakav bi trebao biti, jesmo li svojim navještajem doprli do naslovnika? Nadalje, ako primjećujemo da raste broj onih koji se relativno brzo rastaju i istupaju iz ženidbenoga zajedništva, ne bismo li se trebali zapitati kakve su naše kateheze – ako ih uopće ima, ili je riječ o brzinskim tečajevima – i vode li one prema zrelosti donošenja odluke za sklapanje sakramenta ženidbe? Što je s bračnim drugovima nakon sklapanja ženidbe, kako se dalje nose s rastom vjere, sa životnim krizama, graničnim situacijama, dinamikom bračnoga života? Nema li tu prostora za katehete i za različite oblike istinskih trajnih kateheza? Gdje su nam kateheze koje bi dotaknule akademske, znanstvene krugove u Hrvatskoj ili pak političke ili one medicinske? Ne uviđamo li da 27 godina nakon Domovinskoga rata, sa sviješću da je više od 500 tisuća branitelja sudjelovalo u ratu, još nemamo razvijenu katehezu za veterane, model za tu populaciju koja zahtijeva drugačiji pristup? Ne bi li trebale postojati kateheze koje bi uključivale govor o ekološkoj osviještenosti, cjelovitom razvoju na tragu enciklike ‘Laudato sí’? Ili one koje bi se približile onima koji žele kršćanska načela ucijepiti u svoj poslovni, ekonomski i poduzetnički svijet, kako da oni to učine?« pita sugovornik. I dodaje: »Vjerujem da se takva i slična pitanja nameću sama po sebi.« Korak, makar mali, prema odgovoru na postavljena pitanja – nada se dr. Murić – može biti i ovogodišnji »Dies theologicus«.

Četiri razloga da služba katehete bude temom sinodskoga hoda
Sugovornik smatra da bi se »u sinodskom hodu trebao otvoriti prostor za slušanje i donošenje odluka« o potrebi službe katehete. Za to iznosi četiri razloga:
1) »Potreba da Božja riječ uistinu dopre do duhovnih i životnih područja u kojima živi i nalazi se suvremeni čovjek, do kojih često posvećene osobe nemaju lak pristup.«
2) Da bi »sadržaji vjere bili razumljivi, pristupačni, treba prenositi Božju riječ tako da bude ‘opipljiva’ u stvarnom i konkretnom svakodnevnom životu«.
3) »Crkvi su potrebni istinski svjedoci vjere prožeti apostolskim žarom te bi služba kateheta trebala snažnije naglasiti misijsko zalaganje u potpuno laičkom obliku, kloneći se bilo kakva oblika klerikalizma.«
4) Posljednji se razlog odnosi na sinodalnost Crkve, koja »u sebi uključuje suodgovornost, suradnju i sudjelovanje u poslanju Crkve«. »Motuproprij od kateheta u trajnoj službi zahtijeva da ‘budu vjerni suradnici svećenika i đakona’«, kaže dr. Murić. I premda se u motupropriju sinodalnost izrijekom ne spominje, sugovornik sinodalno načelo jasno iščitava na završetku apostolskoga pisma, gdje Papa podsjeća pastire Crkve na koncilski nauk prema kojem ne nose sami poslanje Crkve, nego je njihova zadaća »voditi vjernike i provjeravati njihove oblike služenja i milosne darove da svi na svoj način jednodušno surađuju u zajedničkom djelu« (LG 30).