Izjava ministra zdravstva dr. Ive Petrića koliko je zdravstvenih djelatnika poslano među kozaračke izbjeglice i prognanike u prihvatnim centrima te što je konkretno poduzeto bila je, čini se, odgovor na upozorenja o tamošnjoj teškoj humanitarnoj situaciji, koja su upućivana tajništvu Ministarstva unutarnjih poslova, kao što je to npr. dopis od 13. srpnja 1942. nečitka potpisa u kojem se ističe da se »pitanje prihvata i evakuacije pučanstva razvija na našu sramotu« s preporukom kako je »potrebna najažurnija međuministarska organizacija« (Hrvatski državni arhiv 487, Ministarstvo oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, mikrofilm D-2178, snimka br. 555; Igor Vukić, dr. Ilija Kuzman: »Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine«, »Pilar«, br. 31. od 2. ožujka 2022., str. 72.).
Da je zdravstvena situacija na terenu bila doista loša, govore izvješća upućivana Ministarstvu zdravstva i udružbe NDH, Glavnomu ravnateljstvu za zdravstvo, kao što je to dopis Oružničke postaje Kozarac, primljen 29. srpnja 1942., koji je potpisao pukovnik Obertynski, u kojem javlja o pojavi pjegavoga tifusa u selima Komičani, Dera, Trnjani, Kozaruša i Brđani u kotaru Prijedor.
U općini Kozarac sanitetska je služba ustanovila 64 slučaja pjegavoga tifusa, od čega su umrle 4 osobe, a kotarske su vlasti poduzele sve potrebne mjere kako bi se suzbilo širenje bolesti (HDA 226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo br. 48267-Z-1942., Vukić/dr. Kuzman, isto, str. 72.). Važno je istaknuti ono što dosad nije spomenuto u brojnim znanstvenim radovima: središnje su vlasti u Zagrebu reagirale poduzimajući određene zdravstvene mjere u cilju suzbijanja bolesti. Tako se npr. Ministarstvo zdravstva obratilo Kotarskoj oblasti u Novskoj sa zapovijedi da »depedikulaciju (uništavanje uši na tijelu, odjeći, posteljini i rublju fizičkim postupcima i kemijskim sredstvima, op. a.) i ostale zdravstvene mjere protiv zarazne bolesti u logoru Novska preuzme kotarski liječnik dr. Marijan Derkos i općinski liječnik dr. Mijo Škrljac iz Novske« (v. dr. Nikica Barić: »Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, »Pilar«, Zagreb, br. 2/2016., str. 71.; Vukić/dr. Kuzman, Isto). Jednako tako, po nalogu Ministarstva zdravstva iz Zagreba 14. srpnja 1942. u selo Jablanac (u dokumentu se pogrješno navodi Jablanovo, ali je jasno da se radi o Jablancu, op. a.) kod Jasenovca otputovali su liječnici dr. Leopold Auf, dr. Herbert Klemenčič i dr. Slavko Župan. Njihova je zadaća bila da ondje organiziraju privremenu bolnicu za sprječavanje zaraznih bolesti, a u izvješću su nakon povratka u Zagreb naveli da su »od 15. do 17. (srpnja iste godine, op. a.) ciepili po prvi put 2000 ljudi a osim toga smo potrebnima pružili liečničku pomoć i liečničke savjete. Dne 17. o.mj. došla su još dva liječnika tj. dr. Silobrčić Petar i Vadkov Nikola sa dvije dobrovoljne sestre pomoćnice Crvenog križa. Nastavilo se ciepljenjem i zdravstvenim radom, tako da smo do 25. pociepili prvi i drugi put (vakcinacija). Uz svoj rad u Jablancu dne 22.VII. ciepili smo čitavo pučanstvo u Mlaki po drugi put (u oba mjesta oko 10.000 ljudi). Za vrieme našeg boravka u Jablancu umrlo je po logorima i kućama preko 30, što odraslih, što djece. Porodilo se 21 diete, gradivnih 102, pobačaj 1« (HDA 226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, 4815-Z-1942.; Vukić/dr. Kuzman, Isto).
Liječnici su također u izvješću ustvrdili da su civili s Kozare, koje su partizani ostavili pri povlačenju, jako izgladnjeli, a smrtnost među malodobnom djecom je visoka: »Najveći postotak gastrointestinalnih poremećaja, svrab u velikom postotku sa vrlo čestim ekcemima i piodermijama. Ustanovili smo oko 100 slučajeva malarije sa kliničkom slikom. Slučajeva pjegavog tifusa i trbušnog tifusa, dizenterije ili drugih zaraznih bolesti nije se moglo do sada ustanoviti. Kod 10-12 slučajeva flegmena i panaricija pružili smo liečničku pomoć« (Isto).
Dr. Auf i njegovi suradnici napisali su da je u prihvatnom centru bilo nemoguće provesti dezinfekciju i dezinsekciju jer nije bilo potrebne opreme ni prikladnih prostorija: »Pučanstvo u logoru je pod vedrim nebom i izloženo nepogodama vremena a ono malo što je pod krovom, stanuje prenatrpano. Pošto smo sve pregledali i pociepili (prvi i drugi put) to smo prema tome savjesno izvršili povjerenu nam dužnost. Moramo spomenuti da nijesmo imali dovoljnu količinu liekova, usprkos ponovnog traženja… Najviše pomanjkanje je bilo tannalbin ai karbo animalis (lijekovi za liječenje proljeva, op. a.). Trebalo je još kinina u manjoj mjeri. Malo je bilo liekova proti svrabu… nije posve dovoljno bilo masti za rane. Vrlo nam je falilo joda i alkohola« (Vukić/dr. Kuzman, str. 73.).
Nastavlja se
