Hvaljen Isus i Marija! Ne znam kako točno da vam formuliram ovo pitanje pa se nadam da ćete me shvatiti. Već ste pisali o tome kako se Biblija ne uzima doslovno i da Adam i Eva nisu postojali, pa me zanima zašto danas više ne vrijedi nauk Tridentskoga sabora da su Adam i Eva stvarno postojali (i da je svima nama naškodio istočni grijeh) i zašto – ako se Biblija smatra jednom cjelinom – kršćani doslovno tumače Novi zavjet i većinu Staroga, a ne prihvaćaju te događaje iz Knjige Postanka? I kako je uopće moguće da se odbace zaključci s jednoga koncila Katoličke Crkve koji je vodio papa? Pozdrav iz Bosne!
S. Skender
Pitanje povijesnoga postojanja naših praroditelja Adama i Eve te pitanja povezana s tumačenjem ne samo Knjige Postanka, nego i ostalih dijelova Staroga i Novoga zavjeta, pitanja su koja doista, kao što ste i sami istaknuli, zanimaju naše vjernike pa o njima traže i objašnjenja koja pokušavamo dati preko naše rubrike »Naši razgovori«. Kako nije uvijek jednostavno u nekoliko novinskih kartica dati detaljnije objašnjenje, uvijek prenosimo i pozivamo se na stručnu teološku literaturu u kojoj onda svaki vjernik može dodatno pronaći cjelovitiji odgovor, a u kojoj je vidljiv i povijesni razvitak teološke misli koji baca i novo svjetlo na neke ranije postavke i razmišljanja.
Tako smo tijekom više godina i u više navrata odgovarali na pisma naših čitatelja koja su se ticala stvaranja svijeta, Adama i Eve, tobožnjega »incesta« među njihovim potomcima i na druga slična pitanja. U više smo se navrata koristili Rječnikom biblijske teologije, a posebno Katekizmom Katoličke Crkve (npr. »Ni monogenizam ni poligenizam nije dogma«, 30. 6. 2013.). Evo što smo napisali tada, a vrijedi i kao odgovor na Vaše pitanje: »Konačno, pitanje koje nas možda ponajviše intrigira je: jesu li Adam i Eva točne povijesne ličnosti ili simbol praroditelja. Na ovo pitanje je teško dati onoliko precizan odgovor koliko ono zahtijeva. Ako analiziramo sama imena likova, vidimo da ona sugeriraju puno više od onog što obično ljudskom imenu pripisujemo. Adam nije samo osobno ime, već i opća imenica u značenju ‘čovjek’, jednako tako i Eva, ‘ona koja ima život’. Biblijski izvještaj govori kako su praroditelji počinili iskonski grijeh koji je trajno narušio ljudsku narav. Za nauk o istočnom grijehu stoga je od velike važnosti bila tvrdnja da čitavo čovječanstvo potječe od te iste ‘naravi’, tj. od samo dvoje praroditelja. U protivnom, ako zamislimo slučaj da je bilo više praroditelja, vrlo je teško objasniti kako bi se čin jednih mogao prenijeti i na druge.«
U istom tom tekstu citirali smo i pisanje G. M. Salvatija izneseno u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, a koji se sa svoje strane poziva na dva ugledna svjetska teologa, isusovca Maurizija Flicka i Zoltana Alszeghyja, dugogodišnje profesore na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu. Drugi tekst »Jesu li Adam i Eva bili djed i baka?« jasno ističe da »se Bibliju ne smije uvijek tumačiti strogo doslovno i da ona ne daje odgovore na sva pitanja koja čovjek s različitih gledišta može postaviti, jer Biblija je prije svega knjiga koja sadrži što je Bog želio čovjeku objaviti da bi se mogao spasiti, da bi mogao postati dionikom vječne sreće koju Bog pripravlja onima koji ga ljube«. »Ono što Biblija piše o stvaranju svijeta, svih bića i čovjeka – slikovit je govor koji otkriva ljudima najvažniju istinu: da je Bog Stvoritelj, a sve drugo što postoji, pa i čovjek, samo je stvorenje. Bog po tim slikama objavljuje da je odnos između čovjeka i Boga odnos stvorenja prema Stvoritelju. Adam i Eva samo su simbolični, znakoviti likovi, a ne povijesne osobe, na kojima se očituje Božji odnos prema čovjeku i čovječanstvu.«
U tekstu »Tko su zapravo Adam i Eva?« (10. siječnja 2010.) pojasnili smo da je izraz »Adam« u Bibliji vrlo čest i ima čitav niz značenja. »Kad je Židov izgovarao tu riječ, nije ni izdaleka pomišljao prije svega na prvog čovjeka. (…) Izvan biblijskoga izvještaja o stvaranju, gdje je taj izraz dvoznačan, sigurno je da Adam označuje prvog čovjeka samo na četiri mjesta, no obično se taj izraz – i to s razlogom – prevodi riječima kao: čovjek općenito, ljudi, netko, ‘se’, nitko, ljudsko biće, pa je očito da prevladava kolektivno značenje. To isto vrijedi i za izraz ‘sin Adamov’, kojim se nikad ne smjera na nekoga potomka Adamova kao pojedinca, već se on javlja usporedno s izrazom čovjek, označuje neku osobu ili skup ljudi. Adam je zemljani stvor, onaj koji je načinjen od praha zemaljskoga. ‘Ovaj značenjski podatak ima i svoj teološki domašaj: ne možemo se zadovoljiti time da u prvom Adamu gledamo pojedinca jednakog ostalima’«, tumači Rječnik biblijske teologije, a Katekizam Katoličke Crkve naučava: »Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je ‘Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša (Post 2,7), Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga’ (br. 362), a Crkva ‘vjerodostojno tumači simbolizam biblijskoga jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje ‘svetosti i izvorne pravednosti’ (br. 375).«
Iz rečenoga je jasno da Bibliju ne smijemo uvijek tumačiti strogo doslovno jer je ona prije svega knjiga koja sadrži ono što je Bog htio objaviti čovjeku da bi se mogao spasiti zahvaljujući »novomu Adamu« – Isusu Kristu.