Nedavna izrazito nepravedna i pristrana odluka kojom je zagrebački gradonačelnik povukao dozvolu za razvijanje zastava manifestacije Hod za život otvorila je bitna pitanja diskriminatornoga postupanja lokalnoga čelnika prema neistomišljenicima u situacijama u kojima onima s kojima dijeli iste vrijednosti dopušta takvo obilježavanje manifestacije. Očit primjer bit će cjelomjesečno lipanjsko vijorenje zastava LGBTQ pokreta u Zagrebu. U primjeru očite diskriminacije neistomišljenika, Hoda za život, valja podcrtati da je diskriminator lokalni čelnik, dakle gradonačelnik svih građana Zagreba, pa i onih koji ne dijele njegove vrijednosti i ideološke pravce. Građani također plaćanjem prireza osiguravaju gradonačelniku osobni dohodak i prisiljeni su plaćati druge manifestacije i pojave čije vrijednosti ne zastupaju (kao što je primjerice pobačaj u bolnicama), koje potpadaju pod ingerenciju lokalnih vlasti.
Zagrebački je gradonačelnik izjavio da ne misli podupirati ni na koji način programe i manifestacije s kojima se osobno ne slaže i koji se ne nalaze u službenom programu njegove političke stranke »Možemo«. No gradonačelnik zaboravlja da ga vežu Ustav, Konvencija, međunarodni akti i praksa te hrvatski zakoni, koji odreda imaju u osnovi svojih odredaba zabranu diskriminacije u svakom pogledu. Iznimka donekle postoji, a riječ je o situacijama koje predviđa članak 16. Ustava – kada se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom (dakle ne pojedinim aktom ili odlukom dužnosnika) da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi, te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Pritom svako takvo ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (primjer su nedavne mjere radi očuvanja stanovništva od pandemijske zaraze, zbog čega je i izmijenjen Zakon o sustavu civilne zaštite i Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, dakle o tome je odlučivala potrebna i propisana većina zastupnika Hrvatskoga sabora). Međutim, kvalificirana prava i slobode u ustavnopravnoj su znanosti pravo na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života, doma i dopisivanja, sloboda mišljenja, savjesti i vjere, sloboda izražavanja i sloboda okupljanja i udruživanja. Država se u ta prava smije miješati i ograničavati ih ako su ispunjene opće klauzule/pretpostavke: da je to miješanje propisano ili u skladu sa zakonom, da je poduzeto radi zaštite dobara koja su u mjerodavnoj odredbi taksativno navedena i ima legitimni cilj, te da je navedeno miješanje države nužno u demokratskom društvu, dakle prijeka društvena potreba. Iz postupanja gradonačelnika ništa od navedenoga nije ispunjeno.
Utvrđivanje povrjede prava na slobodno izražavanje u pravilu treba dovesti u vezu s pravom na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života iz članka 8. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnoga i obiteljskoga života, da se javna vlast ne će miješati u ostvarivanje toga prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi zaštite zdravlja ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Treba podsjetiti i na članak 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima u kojem je sadržano opće načelo nediskriminacije na temelju dobi, koje glasi: Zabranjuje se bilo kakva diskriminacija na temelju spola, rase, boje kože, etničkoga ili socijalnoga podrijetla, genetskih osobina, jezika, vjere ili uvjerenja, političkoga ili bilo kakvoga drugoga mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi ili spolnoga usmjerenja.
Zakonom o suzbijanju diskriminacije donesenim 9. srpnja 2009. prvi put je na cjelovit i jedinstven način uređeno pitanje diskriminacije. Također su tim Zakonom u domaćem pravnom poretku ustanovljena djelotvorna pravna sredstva za zaštitu od diskriminacije u ostvarenju nekoga prava pa pojedinac koji smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o pitanju diskriminacije ne odlučuje kao o glavnom pitanju, ali i pravnu zaštitu može zatražiti u posebnom postupku, kada se o diskriminaciji odlučuje kao o glavnom pitanju.
Članak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije diskriminaciju definira kao stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. Ustav Republike Hrvatske također propisuje ustavnu vrjednotu jednakosti iz članka 3. odnosno jamstva jednakoga postupanja i jednakosti pred zakonom iz članka 14. Ustava.
Hod za život, kao i usporediva LGBTQ povorka koja slijedi u lipnju, svakako promiče vrijednosti koje su osobne i koje se tiču osobnoga i obiteljskoga života aktivista obiju manifestacija. Pravna struka izravnom diskriminacijom smatra situacije u kojima se prema nekoj osobi postupa nepovoljnije nego što se postupa ili se postupalo ili bi se moglo postupati prema drugoj osobi u usporedivoj situaciji temeljem neke od diskriminacijskih osnova koje se nalaze u članku 14. Ustava, tako i u članku 1. Zakonu o suzbijanju diskriminacije (diskriminacija na osnovi spola, vjere, nacije, rase…). Tehnički je potrebno utvrditi postojanje usporedive nepovoljnosti položaja ili postupanja i da je taj položaj, odnosno postupanje, uvjetovano nekom od diskriminacijskih osnova. Primjenjujući tu tehniku na naš slučaj, da bi diskriminacija bila ostvarena, trebalo bi utvrditi da je odluka gradonačelnika kojom povlači dozvolu za razvijanje zastava manifestacije Hod za život bila postupanje kojim su pristaše Hoda za život stavljeni u nepovoljniji položaj od pristaša druge takve manifestacije građana, kao što je spomenuta za primjer LGBTQ povorka, u usporedivoj situaciji, odnosno, kada se prema Hodu za život postupalo lošije nego prema drugom takvom događaju u sličnoj situaciji. Nadalje, zabrana svojevrsnoga reklamiranja te manifestacije, Hoda za život koji promiče zaštitu svakoga života od prirodnoga začeća do prirodne smrti, morala bi biti uvjetovana ideološkim razlikama, odnosno takva da Hod za život upravo radi ideologije, čak i vjere, ima nepovoljniji tretman odnosno da se prema Hodu za život nejednako postupa upravo zbog ideoloških razlika zasnovanih u konkretnom slučaju na postulatima katoličke vjere. Sumirajući navedeno, da bi u izloženom slučaju bilo diskriminacije, treba odgovoriti potvrdno na dva pitanja: je li zabrana razvijanja zastava Hoda za život nepovoljna za sudionike te manifestacije te je li uvjetovana drukčijim svjetonazorom gradonačelnika, čak katoličkim moralom? S obzirom na to da su oba odgovora potvrdna, diskriminacija je nesporna.
Jedno od pravničkih načela koja su u stečevinu ostavili još stari Latini glasi: Qui tacet consentire videtur (Tko šuti, smatra se da pristaje). Ostane li diskriminatorno postupanje gradonačelnika bez pravne osude, svi dijele odgovornost za šutnju jer šutnjom se podupire nepravda.
