Velik broj informacija o veoma teškim životnim i zdravstvenim uvjetima kozaračkih izbjeglica i prognanika u prihvatnim centrima dao je, u prošlom broju spomenuti, dr. Nikola Vadkov tijekom ispitivanja pred službenicima Odjeljenja zaštite naroda (OZN-e) 1. studenoga 1945. (HDA, 1561, Služba državne sigurnosti RSUP SRH, 015.7.11; izjava br. RZ0070725-RZ0070740). On je posvjedočio kako je tih dana vladala velika žega, a nije bilo mjesta za skrivanje od sunca. Osim toga, hrana je bila slaba, iako su seljaci poveli sa sobom stoku, ali je nisu htjeli klati i pripremati za jelo jer su se nadali da će se uskoro moći vratiti u svoje domove i povesti sa sobom svoju vrijednu imovinu. Dodao je da je za izbjeglice stigao pun vagon kukuruza i pola vagona soli, ali je između njega i Hinka Piccilija, jednoga od voditelja radne službe obližnjega logora Jasenovac, došlo do žestokoga sukoba jer je Piccili htio da se pošiljka proslijedi za potrebe jasenovačkih zatočenika. Na kraju je dr. Vladkov uspio dogovoriti da se kukuruz ipak dostavi u Mlaku izbjeglicama. No pokušaj jednoga od zapovjednika jasenovačkoga logora da logorašima priskrbi hranu u protuslovlju je s uvriježenim prikazima Jasenovca kao »tvornici smrti« (HDA, 1561, isto). Dr. Vadkov konkretno ističe da su ljudi patili od krvavoga proljeva te da je svakoga dana umiralo nekoliko žena i djece jer je velik broj ljudi bio na malom prostoru, u lošim higijenskim uvjetima, što je pogodovalo širenju bolesti.
Koji su to bili prostori, tj. sabirni logori, te koliki je približno bio broj izbjeglica, najbolje su u svojoj knjizi »Bitka na Kozari« opisali Mirko Pekić i Dragutin Ćurguz (Nacionalni park Kozara, Prijedor, 1968., str. 201.). U njoj je objavljen faksimil zemljovida Kozare, u mjerilu 1 : 200 000, na kojem su označeni sabirni logori, uz objašnjenje da je zemljovid pronađen u »zaplijenjenoj arhivi zdravstvene službe« NDH. Prema tom zemljovidu civili s kozaračkoga područja bili su razmješteni na sljedeći način:
– željeznička postaja Cerovljani kraj Hrvatske Dubice: 26 000 civila
– Prijedor: 14 500 civila
– Jasenovac: 8400 civila
– selo Mlaka: 7000 civila
– Novska: 4700 civila
– selo Jablanac: 4000 civila
– Stara Gradiška: 1300 civila
– selo Rajići: 600 civila
– selo Bodegraj: 500 civila
– selo Grabovac: 500 civila
– selo Lađevac: 500 civila
– selo Paklenica: 500 civila
Bilo je, dakle, ukupno čak 68 500 osoba (Nikica Barić: »Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, »Pilar«, Zagreb, br. 2/2016., str. 71.). Među njima je bio i velik broj djece, posebice one čiji su roditelji upućeni na rad u tvornice i na poljoprivredne radove u Njemačku, temeljem sporazuma vlasti NDH i predstavnika Trećeg Reicha (Barić, isto, str. 63.).
Prema tom dogovoru, djeca do 14 godina trebaju »ostati na brigu hrvatskoj državi« (Antun Miletić: »Koncentracijski logor Jasenovac 1941-1945, Dokumenta«, knjiga I. dok. br. 137, str. 357. i bilješka na istoj stranici njemačkoga natporučnika Schmidt-Zabierowa o posjetu Staroj Gradiški, kamo je otišao s dr. Petersenom, opunomoćenikom za prikupljanje radne snage). Ispočetka su djeca upućivana u Njemačku zajedno s roditeljima, ali nakon što su njemački liječnici u tranzitnim centrima u Mariboru i Linzu ustanovili da je velik broj te djece bolestan, transporti su vraćeni u Hrvatsku (Nataša Mataušić: »Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata«, Zagreb, 2020., str. 99.).
Očekivano, za ustaške se vlasti zbog toga pojavio ozbiljan problem smještaja tako velikoga broja djece bez prethodnih priprema i plana zbrinjavanja. Zato je prema odluci poglavnika Ante Pavelića tu djecu trebalo smjestiti u dječja prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje (Miletić, isto, knjiga IV., dok. 36, str.109.-110.). No premještaji u prihvatilišta počela su pa je tako od 24. lipnja do 4. srpnja 1942. iz Uštice i Stare Gradiške u Dječji dom u Gornjoj Rijeci kraj Križevaca dovedeno 325 djece. No ondje je izbila zaraza pjegavim tifusom pa je dom rasformiran. Dvadesetak je djece udomljeno u obiteljima oko Varaždina, a neka su smještena u varaždinsku bolnicu. U Zagreb je prebačeno 257 djece, od kojih je 52 smješteno u zaraznu bolnicu. Ondje ih je umrlo 20 (16 dječaka i četiri djevojčice), a 32 ih je izliječeno. Skupina od 147 djece odvezena je u Jastrebarsko i ondje smještena u posebno oformljenu karantenu u franjevačkom samostanu. I odatle su djeca u manjim skupinama ili pojedinačno upućivana u zagrebačke bolnice na liječenje. Nažalost, od pjegavca je umrlo ukupno 90 djece iz doma u Gornjoj Rijeci, 55 u domu, a ostali u bolnicama (Narcisa Lengel-Krizman: »Spašavanje djece«, neobjavljeni rukopis u posjedu autora Vukić/dr. Kuzman).
Nastavlja se
