Vjerojatno prije koji mjesec nitko nije ni sanjao da će se simbolički, umjesto crvenoga kazališnoga zastora koji se podiže kao znak otvorenosti i slobode ljudskoga duha, svojevrsnoga simbola zapadne kulture koja svoje unutarnje proturječnosti među ostalim rješava i na koncertnom ili kazališnom podiju, nad svijet početi spuštati novi željezni zastor. Kao što vjerojatno nitko nije mogao vjerovati da će se svijet u manje od mjesec dana i u tretiranju umjetnika i umjetnosti vratiti gotovo stoljeće unatrag jer, unatoč jasnoći situacije u kojoj jedna moćna država bez ikakva razloga želi uništiti drugu, teško je bilo shvatiti situacije u kojoj su se s programa skidale skladbe ili predstave ruskih skladatelja, umrlih davno prije nego što je ova invazija započela. Pogotovo je to neshvatljivo umjetnicima koji znaju da bez obzira na hladni rat i posljednju željeznu zavjesu, bez obzira na ideologiju pod čijom čizmom i utjecajem jesu stvarali ruski umjetnici u posljednjih sto godina, ta kultura jest pripadala i dalje pripada Zapadu. Pripada li Čajkovski isključivo ruskoj kulturi, suvišno je zapitati se; na Mahlera je, primjerice, sasvim sigurno više utjecao nego na Putina, a na naraštaje umjetnika i publike na Zapadu i ukupnu povijest europske glazbe nenadoknadivo. A to je tek jedan skladatelj.
Unatoč tomu prvomu impulsu skidanja ruskih skladatelja s programa, čemu su podlegli i neki u Hrvatskoj, javnost se brzo pobrinula za to da se takva glupa praksa odmah prekine. Ruske skladatelje i kulturu ipak se ne »otkazuje«, kako tvrdi ruska propaganda, ona jest i ostat će i u školskim i sveučilišnim kurikulima i u programima kulturnih ustanova. Međutim, ova kriza jest proizvela nešto što je zapravo novo. A to je traženje od umjetnika da se jasno i nedvosmisleno politički očituju – u ovom slučaju protiv invazije na Ukrajinu, protiv Vladimira Putina, protiv putinizma. Najzvučnije je odjeknulo otkazivanje gotovo svih njegovih angažmana i otkaz s mjesta šefa dirigenta Münchenske filharmonije Valeriju Gergijevu, jednomu od najutjecajnijih dirigenata današnjice, kao i slična sudbina sopranistice Anne Netrebko. Netrebko je nakon mjesec dana nesnalaženja i otkazivanja svih svojih planiranih nastupa na kraju ipak pristala nedvosmisleno osuditi invaziju na Ukrajinu i vratiti se na koncertni podij. Međutim Metropolitan opera je s Netrebko u potpunosti prekinula suradnju. Nju je koštalo ambivalentno postavljanje prema ratu, kao i čin pomaganja opernoj kući na okupiranom ukrajinskom području otprije 8 godina, gdje se slikala ispod ruske zastave. Na početku nije htjela osuditi Putina i invaziju i jednostavno je sve nastupe otkazala na neodređeno.
Gergijev je zanimljiv slučaj jer bi se njega najlakše moglo usporediti s ruskim oligarsima u ekonomskoj sferi. Kao veliki Putinov osobni prijatelj i podupiratelj, Gergijev je stvorio moćnu mrežu svojih umjetničkih ovisnika koji su, ako su ušli u njegov krug, uživali protekciju moćne menadžerske mašinerije koja im je osiguravala angažmane diljem svijeta. Zato se u njegovu slučaju po komentarima što umjetnika izravno, što po društvenim mrežama, može osjetiti i svojevrsno likovanje nad njegovom sudbinom, što je katkad i poprilično licemjerno ako se uzme u obzir činjenica da bi domalo mnogi od komentatora dali desnu ruku da su mogli ući u Gergijevljevu sferu. Bilo kako bilo, obični umjetnici koji su Rusi ili su ruskoga podrijetla našli su se u groznoj situaciji. Naime, svi umjetnici danas dijele jedno te isto tržište, osim nastupa tu su i mnogi majstorski seminari, gostujuća predavanja po sveučilištima, akademijama, visokim školama, članstva u umjetničkim i pedagoškim udrugama, dioništva u umjetničkim ansamblima, da se ne govori o mreži osobnih poznanstava koje svi umjetnici na svojem profesionalnom putu steknu i koja su isto tako višekulturna i međunarodna. Zato jesu potresna svjedočanstva ruskih umjetnika koji imaju kolege koji su se na početku rata našli u Rusiji i za koje znaju da su protiv rata, ali se zbog prijetnje za antirusku propagandu ne smiju odrediti jer se mogu naći u zatvoru, ili onih koji su zapeli na Zapadu i boje se vratiti u Rusiju iz straha da ne će moći ponovno izvan Rusije (nemaju ni putovnice zapadnih država). Tako bi se moglo dogoditi da ruski umjetnici počnu tražiti političke azile na Zapadu, što u 2022. godini zvuči potpuno nevjerojatno.
O vezi umjetnosti i politike otrcano je više i govoriti. Sasvim je jasno da u današnjem svijetu, u kojem je politizirana apsolutno svaka sfera života, od seksualnosti pa sve do prehrane, ni umjetnost istomu ne može pobjeći. Univerzalnost jezika umjetnosti ne pretpostavlja to da je njezino značenje izvan sfere ideologije ili politike. No zamka u koju su umjetnici upali stvar je čiste pragme kojoj su podlegli. Društvene mreže kao platforme za izražavanje mišljenja počeli su iskorištavati tako da vežu svoj poziv uz određeno djelovanje koje ulazi u sferu političkoga. Pojednostavljeno, umjetnici postaju influenceri. Preko društvenih mreža izražavaju svoje mišljenje o odijevanju, kućnim ljubimcima, prehrani, moralu, klimatskim promjenama, povijesti, svjetskoj i lokalnoj politici. Jasno, u skladu s »prođom«, oni svoja mišljenja mijenjaju po potrebi, ovisno o broju pratitelja. Mišljenje postaje samo još jedan modni dodatak poput onoga koji će po potrebi reklamirati da bi im na adresu možda došao neki drugi. Sve se to do ovoga rata činilo kao samo još jedna igra koju treba igrati da bi se opstalo na tržištu ili povećalo doseg svojega brenda. No u sadašnje doba velike polarizacije modni način razmišljanja nije učinkovit za sve.
Iako je još prvi dan invazije krenulo moraliziranje na društvenim mrežama, gdje se natjecalo tko će staviti na profilnu sliku ljepšu ukrajinsku zastavu, sve se to brzo rastopilo pred slikama ubijenih civila, teških razaranja i straha od eskalacije sukoba. Strah je stvorio polove koji su međusobno nespojivi i odjednom stvari više nisu glupave i površne, nego postaju egzistencijalne. Svađalice na društvenim mrežama odjednom moraju misliti na način na koji se to do sada od njih nije tražilo jer instinktivno znaju da ugroženi nisu samo neki tamo virtualni oni, nego i sami oni. Od svih se traži da se svrstaju jesu li uz agresora ili žrtvu. Umjetnici u ovom slučaju dijelom žanju plodove koje su sami posijali. Jer, nekad doista jesu mogli govoriti kako je umjetnost iznad svega, sfera neovisna o dnevnopolitičkim i ideološkim uvjetima u kojima djeluje, u kojoj je dovoljno reći »ja sam za mir«, i to je to. Ne, nažalost, oni sami s vremenom su preuzeli ulogu promicatelja vrijednosti, a ne samo umjetnosti.
Ruski su umjetnici sada pred teškim moralnim dvojbama. Dojam je da je većina onih koji su stasali na Zapadu protiv rata, ali ima mnogo onih koji su zbog svojih komentara na društvenim mrežama u strahu od povratka u domovinu jer bi mogli snositi posljedice u vidu kaznenoga progona. S druge strane, oni koji su u Rusiji, strahuju da ih se prisluškuje, u javnosti također ne mogu tek tako reći što misle. Zato se već sada ovo vrijeme uspoređuje sa vremenom najgore staljinističke represije. I mnogo je onih koji sada od njih traže hrabrost, junaštvo, međutim borce za tipkovnicom trebalo bi pitati koju bi oni žrtvu bili spremni podnijeti za više ciljeve. Bi li ratnici s društvenih mreža s profilnim slikama ukrajinske zastave bili spremni stati pred ruski tenk ili riskirati 15 godina u ruskom zatvoru?
I u doba hladnoga rata i neprijateljstva između Zapada i komunističkoga Sovjetskoga Saveza, umjetnost i umjetnici služili su kao svojevrsni most. Započeto u vrijeme Hruščovljeva otopljenja, kad su stidljivo krenule prve konkretne kulturne razmjene između Europe, SAD-a i SSSR-a (gostovanja baletnih trupa), pa preko umjetnika poput Vladimira Horowitza, ruskoga Amerikanca rođenoga u Kijevu, ili Emila Gilelsa, pa sve do LP ploča slavnih ruskih izvođača koje su se kupovale na Zapadu, čime se zapadnjacima otvarao uvid u fantastične dosege sovjetskih umjetnika, sve je to služilo svojevrsnomu mostu između dvaju suprotstavljenih blokova koje je spajala upravo umjetnost istodobno kad su ih razdvajale politika i ideologija. I upravo je činjenica da u ovom ratu ni umjetnost više nema sposobnost spajanja duboko uznemirujuća. Ruska propaganda optužuje Zapad za tobožnje otkazivanje ruskih umjetnika, a s druge strane svoje umjetnike drži u šahu ne dopuštajući im da izraze svoje mišljenje, tj. daju mu cijenu od 15 godina zatvora. Zapadu pak zbog simboličkoga kapitala koji umjetnika danas određuje u nekom društvu ne može biti svejedno podupire li tko nešto što se kosi sa svakim načelom na kojem taj isti Zapad počiva. Pozivanje na »kulturu otkazivanja«, koja svakako u svojem najgorem obliku jest glupi nusproizvod zapadne kulture, u ovom je slučaju krivo jer je nemoguće podupirati nešto gdje je granica između pravoga i krivoga i više nego jasno određena.
Više nije riječ o suprotstavljanju različitih mišljenja jer kad se počnu brojiti tisuće ubijenih bez ikakva razloga, ne postoji nikakav »ali«. Može li Gergijev s Putinovom slikom na nekom svom virtualnom profilu predstavljati perjanicu njemačke orkestralne umjetnosti? Jasno da ne može. Nije pritom riječ o slobodi govora nego o onome što simbolizira Gergijev, koji nije samo dirigent. Opet nažalost, umjetniku je u današnjem svijetu teško biti samo umjetnik, to je jednostavno tako, a Gergijev je s druge strane sam čvrsto odlučio uza što to želi biti.
Umjetnost u svemu ovome gubi, mnoge će suradnje, mnoga prijateljstva pasti, mnoga će se licemjerja razotkriti. Mostovi se ruše mnogo jednostavnije nego što se grade, granata je mnogo jeftinija od ljudskoga života, a glazba mnogo tiša od topova. A ako se tko i nadao da će umjetnost i umjetnici u ovom ratu donijeti bilo kakvu prevagu, vjerojatno će se razočarati. Dijelom i krivnjom samih umjetnika.
