Hrvatski političari često donose zakone tek kad se nešto dogodi. Ne uzimaju u obzir činjenicu da zakoni prije svega trebaju imati preventivnu ulogu i biti u interesu većine građana. Prisvojili su za sebe pravo na javnost, a premalo pitaju građane na koje će se doneseni zakoni primjenjivati. Prividno se održavaju javna savjetovanja (koja su loša zamjena za prijašnje javne rasprave), a tobožnju stručnost jamče formiranjem komisija sastavljanih od predstavnika raznih udruga i prema nepostojećim kriterijima.
U brojnim novim zakonima političari ne samo održavaju, nego i uvode nove nepravde kojima se vrijeđaju načela pravednosti i ravnopravnosti građana. Zaboravio se »katolički socijalni nauk«, »moralna obnova« i »doplatak na koji svako dijete treba imati pravo«, a ostale su one najopćenitije fraze kao npr. »socijalna pravda« i »socijalna država« te su uvedene i neke nove, kao npr. »europske vrjednote« ili »civilizacijsko dostignuće«.
Političari su u početku države masovno citirali biblijska načela i poruke, upozoravali na grijehe i propuste bivšega poretka. Stvarao se dojam da imaju veliku želju za ostvarenjem pravde u društvenim odnosima i zakonodavnoj praksi. Nažalost, od te galame malo je bilo ostvarenja u zakonima. Danas mali čovjek na svojim leđima osjeća da se više govorilo nego nastojalo. Laik ne može odmah zamijetiti izigravanje tih parola (čitaj: obećanja), ali ih kasnije u društvenim međuodnosima doživljava kao nepravde. Nepošten odnos političara prenosi se kao pravilo ponašanja na pojedince i obitelji.
Na te pojave posebno upozorava papa Franjo u svojoj enciklici »Fratelli tutti« (o bratstvu i socijalnom prijateljstvu) u kojoj podsjeća da je njegov uzor sv. Franjo Asiški prije osamsto godina shvatio potrebu da se istinski mir može ostvariti »oslobođenjem od svih želja za vladanjem nad drugima« (toč. 2. enciklike).
To treba shvatiti kao poruku da treba živjeti u skladu sa svima, dakle ne vladati, nego upravljati. Nažalost, političari sve više vode rat riječima, kako među sobom, tako i s građanima, kojima nameću svoje »istine«.
Papa Franjo navodi da je nekim političarima istina ono što njima odgovara u određenom trenutku, a prestaje biti istina kada to više nije njima u interesu. Nadovezujući se na to, ocjenjuje da su takva nasilja nad istinom uzela maha u mnogim dijelovima svijeta, pa je to poprimilo značajke onoga što bi se moglo nazvati »trećim svjetskim ratom u dijelovima«. Pod time misli na sadašnje ratove, terorističke napade te rasne i vjerske progone o kojima se donose različiti sudovi, ovisno o gospodarskim ili političkim interesima.
Tako se i našim zakonima često provodi posebna vrsta uže demagogije, samo na određene ciljane društvene skupine, što oživljava društvenu i moralnu farizejštinu. Jednima se nepravedno uzima, a drugima se neopravdano dijeli (razna mirovinska i socijalna prava). Odnos obitelji i države bio bi bolji kada bi građani i obitelj u svojem društvu doživljavali više pomoći, a manje povrjedu, ili više zaštitu, a manje smanjenje svojih prava.
Dokaz da nepravde ne nastaju slučajno jest i neostvaren status »majke odgojiteljice« koji je kao posebno pravo uveo Zakon o radu (1995. g.). Time se pokazalo da zakonski propis koji obećava, ali ne daje nikakvo pravo, nije uopće zakonski propis, nego čista politička parola. Slično se dogodilo i s novim mirovinskim zakonom koji, kad se uzmu u obzir stvarni primjeri rješavanja problema udovištva, ne štiti dostojanstvo udovištva na primjeren način. I bivši je mirovinski zakon osim prava na udovičku mirovinu sa 45 godina davao i posebnu zaštitu za udovice koje nisu mogle ostvariti pravo na obiteljsku mirovinu. Odnosilo se to na udovice koje su bile mlađe od 45 godina te nisu imale djece uz koju bi ostvarivale pravo na obiteljsku mirovinu. Tim se udovicama privremeno (ali najduže 48 mjeseci) kao posebno pravo priznavalo »pravo na posebnu novčanu naknadu« uz uvjet da se udovica u roku od 90 dana od smrti supruga prijavila zavodu za zapošljavanje i da je ispunjavala uvjete imovinskoga stanja (tj. da joj neki drugi prihodi ne prelaze određeni cenzus). To se pravo priznavalo i udovicama koje su stekle pravo na obiteljsku mirovinu uz djecu ako su prije navršene 45. godine izgubile to pravo jer su se npr. djeca zaposlila, postala odrasla ili završila školovanje. Nakon toga donesen je novi mirovinski zakon koji se primjenjuje od 1. 1. 1999. i kojim se ne priznaje više takvim udovicama pravo na posebnu novčanu naknadu. Ukidanje toga prava nije se moglo opravdati, a ni prihvatiti kao posljedica potreba štednje zbog teškoga stanja tadašnjih mirovinskih fondova jer je bio malen broj takvih slučajeva. Međutim, zato je nepravda prema takvim udovicama bila velika. Nemilosrdnost politike bila je golema, a dodatno i zato što je zbog formalnoga brisanja toga prava u novom zakonu bilo ukinuto to stečeno i korišteno pravo i za udovice koje su to pravo uživale. Zato treba političare podsjetiti da su navedene i slične nepravde sami kreirali.
