Prizori desetaka tisuća ljudi koji su se u subotu 4. lipnja bez nereda i buke okupljali oko maksimirskoga stadiona čak bi i onoga koji ne prati šport iznenadili svojom oprječnošću s nebrojenim navijačkim gužvama na Maksimiru.
No upadljiva razlika nije proizišla tek iz toga što su dan prije Pedesetnice najveći hrvatski stadion ispunili ljubitelji duhovne glazbe na petom koncertu »Progledaj srcem«, a ne navijači raspaljeni ozračjem još jednoga vječnoga derbija. Zaključiti to bilo bi nepošteno i prema istinskomu navijanju, koje mora bučiti, ali i prema duhovnoj glazbi, koja nije tek lahor. Nešto je vječno te subote bilo u zraku, makar su njime treperile tek dobro poznate pjesme. I nešto je raspaljivalo srca, makar nije odjeknula ni jedna žestoka riječ. U potrazi za tim »nečim« umiješali smo se među mahom mlade posjetitelje i izvođače na najvećoj duhovno-glazbenoj manifestaciji u Hrvatskoj. Ono što su s nama podijelili nije tek odraz jednoga duhovnoga trenda. To je drukčije lice Crkve koja i na drukčije načine nego prije dočekuje svoj rođendan.
Jedan od tih načina nov je tek po svom nazivu – volontiranje, za koje se na Maksimiru prijavilo više od 200 ljudi. U volonterskoj majici zatekli smo i Marina Mikulića koji već 20 godina živi u Welsu u Gornjoj Austriji, gdje se o velikoj zajednici Hrvata skrbi Hrvatska katolička misija u Linzu. »Prije pet godina hodočastio sam u Međugorje s molitvenom zajednicom ‘Srce Isusovo’ iz Zagreba, a preko njih sam se i prijavio za volontiranje. Čitav se tjedan veselim ovomu.
Duhovna glazba daruje mi smirenje, snagu da idem dalje.« Marinu, koji je na koncert došao s četvoricom prijatelja, ipak nije prvi put da »gleda srcem« volontirajući. »Volontirao sam i prije tri godine u Areni. Ovakvo nešto ne postoji u Austriji, vjera nije toliko jaka u društvu, pogotovo ne među mladima.«
Svoga iskustva s koncerta u Areni prisjetila se i Mirna Čeko iz Zagreba. »Nad Arenu se prije tri godine zbilja nadvila milost, mogla se gotovo osjetiti Božja prisutnost. To me privuklo da dođem i sada – zajedništvo koje jača na ovakvim događajima. Zajedništvo u slavljenju kao Crkvi osobito nam je potrebno nakon pandemije.« Na Maksimir, kamo su uz mnoštvo laika pristigli i brojni pastiri Crkve u Hrvata, Mirna Čeko je sa suprugom i sinom došla samo tri tjedna prije termina za porod. »Mnogo je mladih obitelji danas došlo jer ovo je jedini koncert na kojem možete biti kao na pikniku, kao doma.«
Za glazbu, u kojoj su zahvaljujući izvrsnoj tonskoj produkciji roditelji s djecom mogli uživati sasvim blizu pozornici, zaslužni su i oni koji se na velikoj pozornici nisu mogli vidjeti. U orkestru kojim je ravnao Goran Kovačić violu je svirala Kristina Džeko, kojoj je taj nastup bio i ostvarenje sna. »Prije točno deset godina na susretu s papom Benediktom na Jelačićevu trgu bila sam samo djevojčica koja nije išla ni u glazbenu školu. Kada je Papa na klanjanju iznio Presveto, prvi sam se put usudila zamoliti Boga za nešto: ‘Bože, daj mi barem da probam svirati.’ Tri godine nakon toga upisala sam akademiju. Danas sam ovdje i srce mi se želi razletjeti od sreće.«
No razlog njezine sreće leži u nečemu dubljem od glazbe. »U duhovnoj glazbi osjetim koliko nisam bitna ja, koliko sam tu samo da prostrem tepih po kojem će ljudima pristupiti Božja riječ.«
Naša je sugovornica odmah nakon izjave odjurila na ispovijed, o čemu voditelj programa Marin Periš ima zanimljivo zapažanje. »Ovo je jedino mjesto gdje se na ispovijed ide prije, a ne nakon koncerta.« Periš, kojega brojni vjernici poznaju i kao lika iz humoristične emisije »Božanstvena komedija« koja se emitira na Laudato TV-u, smatra da je humor nezaobilazan u novoj evangelizaciji. »Humor proizlazi iz opuštenosti koju čovjek može imati samo ako ima mir koji daje Bog.« A upravo je »Progledaj srcem«, za čiju je pojavu najzaslužnija direktorica Laudato TV-a Ksenija Abramović, a koji je unatoč znatnim produkcijskim pomacima zadržao opuštenost, jedinstven primjer povezivanja raznih putova nove evangelizacije. »Crkva iz ovolikoga broja ljudi može prepoznati da postoji mnogo načina za naviještanje Gospodina. Ovi mladi ljudi pjevaju i žele pjevajući naviještati Boga. Za njih vjera nije neki hobi u slobodno vrijeme, nego svakodnevni život, njihova kultura. Ljudi oko nas žedni su Boga i na takvu ponudu vjere uvijek će odgovoriti.«