Kao katolici potaknuti smo slaviti svoju vjeru i pokazivati pripadnost zajednici i Crkvi kako braći i sestrama katolicima tako i osobama koje našu vjeru nisu upoznale ili su se od nje udaljile. Upravo su zato prilike za javno pokazivanje vjere i religioznosti vrlo važne. Iako su mnoge prigode u kojima katolici sudjeluju u procesijama javno očitovanje vjere, jedna od najvažnijih i tradicionalno najposjećenijih je tijelovska procesija.
Tijelovo je spomen na ustanovljenje sakramenta euharistije na posljednjoj večeri, a svake se godine slavi u četvrtak poslije svetkovine Presvetoga Trojstva. Tijelovo ili svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, kako je puni naziv toga blagdana, posebno je svečan dan u liturgijskoj godini – ne samo zbog toga što slavi euharistiju, nego i zato što pruža priliku katolicima javno svjedočiti svoju vjeru.
Tijelovska procesija ima značenje i ispovijesti vjere, to je osobito svečan trenutak za svaku župnu zajednicu. Upravo zbog posvećenosti iznimnomu daru Božjemu, euharistiji, Tijelovo je danas jedno od temeljnih blagdana kojim se javno očituje pripadnost vjeri. Bogata višestoljetna povijest proslave toga blagdana zasniva se na potrebi vjernika za slavljem euharistije kao sakramenta i dara, ali i dokaza Kristove prisutnosti. Tijelovske su se procesije prvi put pojavile u 13. stoljeću te su uključivale četiri postaje na kojima se čita evanđelje, moli i blagoslivlja. Procesije na taj način nadopunjuju i proširuju euharistiju te omogućuju vjernicima molitvu za svoju zajednicu, kao i promišljanje o ulozi euharistije u njihovu životu. Slično tomu, danas procesije također najčešće uključuju četiri postaje na kojima se uz riječ Božju, blagoslov i molitvu promišlja o sakramentu euharistije kao Kristovoj prisutnosti, žrtvi, ali i gozbi. Procesija slavi svojevrstan vrhunac svake euharistije – promatranje posvećene hostije. Na tijelovskoj procesiji svećenik nosi Presveto, blagoslivljajući vjernike u svečanoj povorci.
Hodajući za Kristom u Presvetom, Crkva pokazuje doslovno i figurativno cilj svoje vjere. Tijelovska procesija nije samo slavlje, njome vjernici pokazuju zajedništvo, pripadnost vjeri i Crkvi. Istodobno, procesija je podsjetnik i poziv vjernicima da svojim životom budu svjedoci vjere te da svojim primjerom pokažu zahvalnost za blagoslove koje primaju.
Naši su životi ispunjeni različitim kušnjama. Bile one male, svakodnevne ili velike životne kušnje, izazov je oduprijeti im se. Jedan od životnih izazova ponekad je i javno svjedočenje vjere. Kao i u prijašnja vremena, i danas imamo prilike svjedočiti ismijavanju i ponižavanju, a vrlo često i progonu kršćana. Kada se nađu u takvoj situaciji, ljudi su skloni zatajiti svoju vjeru zbog stida. To se posebice odnosi na mlade koji su opterećeni mišljenjem okoline, pa stoga ne iskazuju javno svoju vjeru jer se boje osjećaja manje vrijednosti.
Na životnom putu potreban nam je oslonac i snaga, a nitko nije jači oslonac od vjere u Isusa Krista: »Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša« (1 Iv 5, 4). Dakle, vjera je prijeko potreban element naših života – po vjeri živimo, a po vjeri zavrjeđujemo i život vječni. Stoga je važno svjedočiti svoju vjeru, a sudjelovanje na misi, hodočašća, duhovni koncerti i susreti mladih samo su neki od primjera događaja kojima se javno svjedoči vjera u Boga.
Hodočašće je putovanje u neko svetište potaknuto religioznim razlozima. Česti su razlozi za odlazak na hodočašće molba ili pak zahvala za neku potrebu te duhovna okrjepa. Danas pak ljudi hodočaste i iz drugih razloga, a ne samo vjerskih.
Tako se nerijetko hodočašće pretvara u turistički izlet kojemu je cilj posjetiti neko novo mjesto, a ne sjediniti se s Bogom u molitvi. No i u tim trenutcima možemo se nadati Božjemu zahvatu u život čovjeka.
Susreti hrvatske katoličke mladeži održavaju se svakih nekoliko godina u nekom hrvatskom gradu, a tom se prilikom okupi nekoliko tisuća mladih koji javno i radosno slave svoju vjeru u Boga molitvom i pjesmom. Takvim susretima mladi jasno poručuju koliko im je važna njihova vjera i zajedništvo u ljubavi prema Stvoritelju. Nakon što je susret koji se 2020. godine trebao održati u Zagrebu otkazan, 17. rujna ove godine održat će se u Bjelovaru, gdje će mladi imati priliku prisustvovati različitim aktivnostima koje za njih priprema biskupijski pastoral mladih. Geslo susreta »Gore srca« preuzeto je iz misnoga slavlja, a poziva mlade da otvore svoja srca Bogu i njegovoj ljubavi.
O blagdanu Tijelova i svjedočenju vjere razgovarali smo s Ivanom Križić. Ivana ima 30 godina, odrasla je u Grubišnom Polju, a sada skupa sa suprugom i dvoje male djece živi u Šibeniku, gdje radi kao odgojiteljica predškolske djece. Tijelovo za nju ima posebno značenje zbog čašćenja Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Kaže nam da je kao djevojka sudjelovala u procesiji za Presvetim Tijelom Kristovim, a najljepše svjedočanstvo vjere doživjela je prilikom hodočašća u Ludbreg. Tada je imala 23 godine i išla je s nakanom da se njezina obitelj pomiri. Nakon devet godina neslaganja njezina se obitelj ponovno zbližila kao da nikada ništa nije ni bilo. »Pomirenje je teklo tako ‘glatko’ i jednostavno da nisam mogla vjerovati kako su Božja milost i dobrota velike«, kaže nam Ivana. Također govori kako su se dogodila i obraćenja njezine bake i djeda po molitvi krunice Božjemu milosrđu. Prije smrti tražili su ispovijed i bolesničko pomazanje, a Ivana kaže da je neopisivo sretna što im je Gospodin udijelio tu milost za koju se moli i ona sama, te se nada da će ju dobiti i svi ljudi. Kaže nam da ne stigne ići na duhovne obnove i slična okupljanja, ali zato često moli za druge kojima je molitva potrebna. Za kraj nam Ivana poručuje kako se nada da će što više mladih otvoriti svoja srca Bogu jer samo on može razumjeti svakoga od nas – bolje nego što mi razumijemo sami sebe.Zemlje istoka često imaju premalo obzira prema onima koji ne pripadaju njihovoj većinskoj muslimanskoj religiji. Iako se sporazumom u Lausanni iz 1923. godine Turska primjerice obvezala poštovati religiju i kulturu svih religijskih manjina, u stvarnosti postoje mnogi prijepori oko toga. Ali ne samo u toj zemlji, nego i u drugima u kojima kršćani nisu većina. Zato se smatra, a i zna, da postoji velik broj katolika koji svoju vjeru ne žive javno, ponajviše zbog toga što se sve manjinske zajednice vjernika smatraju građanima drugoga reda. Zato bismo mogli reći da ustavi tih zemalja na papiru poštuju slobodu svake vjere i kulta, ali religijske manjine tamo su često izložene diskriminaciji, za svoje potrebe moraju se skrbiti same te su Crkve često prenamijenjene u nešto drugo. To je stvarnost koju treba poboljšati jer je javno svjedočenje vjere jedno od glavnih i temeljnih prava svakoga vjernika.
Priredili: A. Bukovac, I. Moslavac, E. Pinter, I. Tomić
