Radost pripada skupini primarnih emocija koje se vrlo rano javljaju u životu čovjeka i prati ih visok stupanj napetosti. Kao i još neke emocije ona nastaje kod percepcije nekoga važnoga i dragoga doživljaja ili ostvarenja za pojedinca, ali može postojati i kao unutarnji pozitivni odnos prema životu i životnim događanjima.
Radost jača čovjekovo samopoštovanje i samopouzdanje, daje mu tjelesnu i duhovnu energiju, čini život kreativnijim i ljepšim, a prenosi to u određenoj mjeri i na ljude koji ga okružuju. To znači da čovjek živi u toliko intenzivnu stanju unutarnje ugode i pozitivnoga ozračja da osjećaj radosti može širiti i na sve oko sebe te da time posjeduje znatno veću moć prevladavanja bilo kakvoga izazova na koji naiđe. Jer biti radostan ne znači da se moraju zatvarati oči pred stvarnošću, ne vidjeti teškoće i probleme ili odbijati priznati da postoje i tamne strane života i svijeta.
Zanimljivo je i znakovito znati da se biblijski pristup ljudskoj radosti, iako vuče pisane korijene od prije dva-tri tisućljeća, na svoj način ističe u suvremenoj psihologiji. Počinje se od radosti koje nastaju ispunjenjem fizioloških potreba, poput hrane i pića, a kad one budu ispunjene, nakon njih slijede radosti zbog ispunjenja potreba »višega« reda kao što su sigurnost, potreba za pripadanjem i ljubavlju te na vrhu dolazi radost zbog postizanja savršenosti ili svetosti. Suvremena psihologija nudi sličan redoslijed ljudskih potreba i radosti zbog njihova ispunjenja, s nešto drukčijim nazivljem. Tako se pojam biblijske svetosti može povezati sa samoaktualizacijom u psihologiji, počevši od psiholoških postavaka Abrahama Maslowa nakon proučavanja zdravih i samoostvarenih ljudi koje definira kao one koji su iskoristili sve svoje kapacitete i talente.
Tako samoostvareni ljudi lako prihvaćaju sebe i druge, dovoljno su snažni i sposobni nositi se sa svojim opterećenjima i podupirati druge u njihovima. Spontani su, jednostavni, skromni, neovisni o kulturi i utjecaju okoline u kojoj žive te pokazuju da stanje životne radosti i zadovoljstva u manjoj mjeri ovisi o okolnostima nego u većine drugih koji nisu postigli takav stupanj osobne ostvarenosti.
Životnu radost označava pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom. S druge strane oblik sreće kao »životne radosti«, koju karakterizira naviranje pozitivnih emocija iznutra, unutrašnji je proces koji ne ovisi o vanjskim okolnostima, nego o načinu na koji se ljudi postavljaju prema njima. Raznolika znanstvena istraživanja to potvrđuju: radost ili životna radost u smislu zadovoljstva svojim životom manje je povezana s okolnostima, s onim što se označava kao »imati sreće u životu«, nego što se to često misli. Za posjedovanje životne radosti i zadovoljstva nije toliko važno to što se događa ili što se posjeduje, nego na koji se način to doživljava i kako se prema tomu odnosi.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
