Odlomak iz Djela apostolskih u obliku sažetka prikazuje jezgru prve Crkve. Na taj način prekida se onaj niz čitanja iz te novozavjetne knjige koji je oslikavao rast Crkve nakon Pedesetnice, da bi se vratilo u vrijeme prije toga blagdana. Tim postupkom liturgija priprema vjernike za proslavu Duhova sljedećega tjedna.
Na početku je odlomka izvještaj o tome kako su se učenici vratili s Maslinske gore u Jeruzalem koji je bio udaljen »jedan subotni hod«. Tim se izričajem označavala razdaljina koju Židovi smiju prijeći subotom a da ne prekrše propis o subotnjem počinku. Ta je razdaljina iznosila osamstotinjak metara. Ušavši u grad, učenici su se smjestili u »gornju sobu«. Riječ je o »velikom blagovalištu na katu« gdje je, prema Lukinu evanđelju, Isus sa svojim učenicima proslavio pashalnu večeru. »Na istome mjestu« dogodit će se i silazak Duha Svetoga. Otada će to postati središnje mjesto okupljanja prve Crkve koju čine apostoli. Ondje su svi bili »jednodušno postojani u molitvi«. Namjera je toga teksta pokazati ideal prve jeruzalemske Crkve kako bi i svoju zajednicu potaknuo na takav život. Molitva je pritom osobito važna te se u Lukinu evanđelju spominje kod svih važnijih događaja još za Isusova života na zemlji, a onda i u životu prvih kršćana kako ga prikazuju Djela apostolska. Iz daljnjih tekstova u toj knjizi vidljivo je da zajedničku molitvu predvode apostoli, a njezino je središte lomljenje kruha. Uz apostole, u molitvi i zajedništvu prisutne su i žene, od kojih je imenom spomenuta samo Marija, majka Isusova, a pridodana su joj i »braća njegova«, koja prema istočnjačkom običaju mogu označavati općenito Isusove muške rođake. Poznato je da su među judeo-kršćanima prvih stoljeća članovi Isusove obitelji imali zapaženu i nerijetko vodeću ulogu, osobito u mjestima koja će se, poput Nazareta, Betlehema, mjesta Marijina rođenja u Jeruzalemu i dvorane posljednje večere, profilirati kao važna svetišta.
Evanđeoski odlomak donosi početak Isusove molitve koja se obično naziva velikosvećeničkom molitvom. Njome Isus sam sebe prinosi i posreduje za ljude. On moli Otca da proslavi svoga Sina jer je »došao čas«. To je čas proslave koji se očekivao od samog početka evanđelja, kad Isus u Kani Galilejskoj kaže svojoj majci: »Još nije došao moj čas.« Taj se čas cijelo vrijeme približavao te je još pet puta spomenut tijekom evanđelja, a sada je konačno stigao. Isus sam i svjesno odlučuje i prihvaća taj čas. Proslava se očituje već na križu, a kao posljedicu ima »život vječni« za sve one koji su bili povjereni Sinu. Život vječni podrazumijeva spoznaju Otca. Sin ga već poznaje jer je od njega došao, a kršćani poznaju Sina te po Sinu i u Duhu mogu upoznati Otca, o čemu svjedoče druga mjesta Ivanova evanđelja. Ta se međusobna spoznaja događa preko ljubavi, a ne samo preko intelekta. Riječ je o iskustvu druge osobe. Isus je Otca proslavio na zemlji svojim utjelovljenjem, kako je to vidljivo iz Proslova Ivanova evanđelja, ali ponajviše »dovršenjem« djela koje mu je Otac dao izvršiti. Čitav je Isusov zemaljski život usmjeren tomu dovršenju, a njegove posljednje riječi na križu bit će: »Dovršeno je!« Stoga ta Isusova molitva izriče smisao njegove žrtve pa se zato i naziva velikosvećeničkom: sastavljena je kao pratnja Isusovoj muci i smrti na križu. U to dovršenje svoga poslanja Isus ulazi s pouzdanjem u svoju proslavu i nakon smrti, siguran u Otčevu volju da ga vrati u slavu iz koje je došao u svijet. Slava je zapravo znak Božje prisutnosti pa Isus moli Otca da ga primi k sebi. Ljudima je objavio »ime« Otčevo, a ime ovdje označava Otčevu osobu. To »ime« je Ljubav koja se očitovala u darovanju njegova vlastita Sina za spas svih ljudi, što je očito iz Isusova noćnoga razgovora s Nikodemom još na početku evanđelja. Isusova molitva za vlastitu proslavu prelijeva se u molitvu za one koji su njegovi, za kršćane koji su ga primili i priznali njegovo božansko sinovstvo te tako postali djeca Božja. Moli za njih jer su dio božanske dinamike ljubavi i jer ostaju u svijetu koji je prema njima neprijateljski raspoložen jer nisu od svijeta.
Nastavljajući čitanje Prve Petrove poslanice i liturgija nastavlja prošlonedjeljno promišljanje o progonu i nevoljama s kojima se kršćani susreću. Svoje je čitatelje sveti pisac potaknuo da se raduju i u patnji, i to »kao zajedničari Kristovih patnja«. Oni mogu zadržati radost i kad ih drugi pogrđuju, preziru i ismijavaju zbog kršćanskih uvjerenja ili kršćanskoga načina života jer znaju da su na taj način združeni s Kristom. To podsjeća na riječi blaženstava iz Matejeva evanđelja: »Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« Ta »plaća na nebesima« vidljiva je i u Prvoj Petrovoj poslanici jer se ondje govori i o radosti o objavljenju Kristove slave. Tko je s njime združen u nevolji, s njime je združen i u proslavi. Kršćanin se raduje jer očekuje. Kršćanin se raduje jer zna da sadašnje nevolje nisu ona zadnja riječ. Kršćanin se raduje jer mu je Gospodin objavio veličinu svoga nauma s njime. Kršćanin se raduje jer zna što mu je Gospodin namijenio.
