U jugoistočnom dijelu Samoborskoga gorja, u predjelu staroga grada Okića, gdje su smještena naselja Konšćica, Klake, Podgrađe Podokićko, Novo Selo Okićko i Galgovo, nalazi se i Sveti Martin pod Okićem. Tamo je u središtu mjesta, iznad križanja putova za Galgovo, Podgrađe i Konšćicu, na maloj uzvisini, izgrađena velebna crkva posvećena sv. Martinu biskupu.
Crkvom dominira osmerokutni zvonik koji je oslonjen na masivno četverokutno podnožje s ojačanim bočnim zidovima. Taj je dio zvonika ostatak srednjovjekovne obrambene kule na koju je nadograđen osmerokutni stup osmatračnice, a koji je kasnije prenamijenjen u zvonik. U vrijeme rane romanike zvoniku je prigrađena prvotna kapela sv. Martina (današnje svetište), a kasnije u gotici i lađa crkve. Župa i crkva sv. Martina smatraju se poveznicom s postankom Okić-grada (g. 1193.) te je crkva jedna od najstarijih u samoborskom kraju, a ima naslov kulturnoga spomenika I. kategorije.
Nakon temeljite obnove g. 1649. (o čemu svjedoči spomennatpis nad bočnim južnim ulazom) crkva je posvećena, a g. 1999. temeljito je obnovljena uz proslavu 350. obljetnice. Ispred toga ulaza nalazi se zidani trijem kojemu se krovište oslanja na dva masivna kamena stupa povezana lukovima. U unutrašnjosti isti takvi stupovi podupiru pjevalište u prednjem dijelu građevine na kojem se poslije prvobitnih orgulja iz 1745. nalaze orgulje iz 1886. g., koje su i danas u upotrebi. U 18. st. sa sjeverne strane lađe dograđena je kapela prvotno posvećena Pohođenju Blažene Djevice Marije, a od 1903. g. preimenovana je u Gospu Snježnu. U svetištu, koje je dobilo današnji oblik 1976. g., postavljen je mramorni stol i oltar sa svetohraništem i kipovima sv. Petra i Pavla, a na začelni stakleni zid vitraj s prikazom naslovnoga svetca. Ispred svetišta su slike sv. Josipa i Srca Isusova. U podnožju crkve na pristupno stubište do ulaza u crkvu s izgrađenim trijemom 1903. g. postavljena je kapela sv. Nikole. Mise su svake druge nedjelje, a proštenje za blagdan 11. studenoga.