Uz brojne svećeničke dužnosti, Kamilo Dočkal bio je svestrano kulturno zauzet, o čemu možemo iznijeti tek najvažnije.
Rođen je u Brodeku kraj Perova u Češkoj 30. prosinca 1879. Doselivši se s roditeljima u Ivanovčane kod Bjelovara, tamo je polazio gimnaziju, nastavio u Varaždinu te završio u Zagrebu, gdje je upisao studij teologije. Za svećenika je zaređen 1902. Studij filozofije i teologije nastavio je u Beču na »Augustineumu«, a doktorirao je 1906. iz teologije. Bio je među osnivačima prvoga Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Hrvatska« u Beču 1903. Vrativši se u domovinu, bio je vjeroučitelj na realnoj gimnaziji u Zagrebu, tajnik zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera, rektor sjemeništa te profesor na Bogoslovnom fakultetu. Bavio se, uz ostalo, povijestima starih istočnih Crkava i pitanjem crkvenoga jedinstva, objavivši o svemu više radova. Sudjelovao je u unionističkom pokretu, bio je član Velehradske akademije te predsjednik hrvatskoga društva Apostolata sv. Ćirila i Metoda, voditelj Marijine kongregacije te tajnik, a zatim predsjednik Hrvatskoga katoličkoga kasina.
Mnogo je vremena uložio u skupljanje slika, kipova i crkvene odjeće na području Zagrebačke nadbiskupije, osnovavši 1939. Dijecezanski muzej, kojemu je bio prvi ravnatelj. Skupio je znatnu arhivsku građu i napisao povijest pavlinskih samostana u Hrvatskoj u tri rukopisna sveska »Građe za povijest pavlinskih samostana u Hrvatskoj«, koja je poslužila i za izložbu i monografiju »Kultura pavlina u Hrvatskoj« 1989.
Glazbeno nadaren, učio je volinu kod Vaclava Humla. Bio je član Društvenoga orkestra Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Utemeljitelj je pjevačkih društava »Branimir« i »Sova« te suosnivač »Ćirilo-metodskoga kora«, a u Hrvatskom katoličkom kasinu osnovao je gudački orkestar i solistički nastupao. Skupljao je gudaća glazbala i objavio vrijedan rad »Naše violine i njihovi graditelji«. O širini njegova kulturnoga interesa svjedoče i radovi »Naša zvona i njihovi lijevaoci. Prilog hrvatskoj kampanologiji«. Bavio se i književnim temama.
Umro je u Zagrebu 7. kolovoza 1963. Iako rođenjem Čeh, i »slavenski raspoložen« (A. Sekulić), »uvijek se smatrao Hrvatom« (V. Deželić ml.). Tako je mislio, radio i živio. (L)
