Petoga kolovoza, kada se slavi blagdan Gospe Snježne, i kada Hrvatska slavi Dan pobjede i zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u spomen na nezaboravna događanja iz 1995., ne smije se zanemariti ni ono što se dogodilo daleko ranije, 1946., a također je zaslužilo pozornost vjerničke javnosti. Gotovo bi se moglo reći da je hrvatski narod »osuđen« na čuda po zagovoru Blažene Djevice Marije. Baš o jednom takvom čudesnom događanju svjedoči knjiga svećenika Ante Škobalja (1914. – 2000.) »Svjedočanstvo o čudesnoj pojavi snijega nad crkvom Gospe Snježne na Stomorici u Dućama 4. kolovoza 1946. godine«, za kojom nikad nije kasno posegnuti iako je objavljena još 1999. Fra Josip Marcelić (1929. – 2018.) zapisao je da je u sastavljanju knjige uloženo mnogo vremena i truda, i sabrani su vrijedni materijali koje prati povijesno, opće religijsko i teološko razmišljanje. Povijesno opisivanje je, tumači, veoma detaljno i zanimljivo, popraćeno slikama i geografskim skicama koje osvjetljuju i prostorno lociraju mjesta i događaje. Izlaganje je izneseno zanimljivo te se ugodno i lako čita.
No prije nego što se predstave čudesna događanja iz 1946. valja barem ukratko predstaviti životni put glasovitoga svećenika Škobalja. Osim što je bio katolički prezbiter, bio je i slikar, glazbenik, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, skladatelj, scenarist, klesar, drvorezac, kulturni radnik, znanstvenik i poliglot. Govorio je nekoliko živih jezika te staroslavenski, grčki i latinski. Bio je »vječiti idealist, vedar i komunikativan, živio je vjerom i za vjeru«. U doba jugokomunizma pretrpio je progone, osobito za župnikovanja u Jesenicama. Zbog toga što je župljanima ulijevao nacionalni ponos i snagu vjere bio je često napadan, osuđivan i zatvaran, no nije se bojao kad se radilo o vjeri i domovini. U tim vremenima velikih laži posebno je branio istinu evanđelja. Zadnje mjesto bila je Šolta, uz koju je ostao vezan i nakon umirovljenja 1991. godine, a premda je tada boravio u Svećeničkom domu u Splitu, svake je nedjelje odlazio u Nečujam slaviti misu. Godine 1975. imenovan je monsinjorom. Tri je godine, sedamdesetih, bio ravnateljem Nadbiskupskoga sjemeništa, gdje je samoprijegorno radio, pokrenuo list »Navještenje«. Autor je brojnih knjiga, a istraživanja je sabrao u djelu »Obredne gomile«. Proučavao je Zmajevu špilju na Braču, ali možda je najgorljivije istraživao čudesnu pojavu snijega u rodnim Dućama, mjestu u središnjoj Dalmaciji.
Događaj o kojem piše u knjizi bio je posvetni blagoslov nove crkve na Stomorici i čudo snijega 4. kolovoza 1946. Datum toga obreda bio je određen za 4. kolovoza 1946., a to je prvi od tri dana kojima Dućani od pamtivijeka slave blagdan Gospe Snježne, koji kalendarski pada na 5. kolovoza. Te godine, 1946., 4. kolovoza – bila je nedjelja. Zbog toga – još više zbog samoga obreda blagoslova, što su ga svi očekivali – došlo je mnogo naroda. Mnogo više nego što su običavali dolaziti na samu svetkovinu.
Po svjedočanstvu svećenika Ante Vojnovića, koji je došao među prvima sa starim župnikom i biskupovim delegatom – po onom što je on mogao vidjeti – bilo je 500 do 600 prisutnih vjernika, a kako je on morao ući u crkvu i mnogi su tek tada dolazili, kako kaže, »moglo ih je biti i do jednu tisuću«.
U knjizi se donosi sljedeći opis. Bio je to vruć ljetni dan, bez ijednoga oblačka na nebu, s potpunom tišinom na kopnu i na moru. Prema službenim potvrdama Hidrometeorološkoga zavoda u Splitu i Hidrometeorološkoga zavoda u Zagrebu nad čitavom Europom nalazila se anticiklona »u stanju mirovanja« već nekoliko uzastopnih dana, sa središtem iznad Jadranskoga mora. Blagoslov je crkve započeo u 9 sati i 20 minuta i nastavio se obaveznim ophodom naokolo crkve s Gospinim kipom, pjevačima, biskupskim delegatom i ostalim svećenicima, te pobožnim vjernicima, koji su išli za njima. I tada, točno u trenutku kad je završio blagoslov crkve i kad su se svećenici s pjevačima i ono malo naroda što je moglo stati u crkvu smjestili oko oltara za početak mise, iz potpuno vedra neba i u najvećoj tišini bez daha vjetra, pred samo podne kad vlada najžešća vrućina žarkoga ljetnoga dana, pred očima nekoliko stotina prisutnih koji su morali ostati izvan crkve i koji su svi bez razlike mogli taj prizor gledati, iznad crkve i njezina krova pojavio se oblak prave snježne mećave iz kojega su snježne pahuljice letjele prema krovu crkve i na njemu nestajale, a pojedine su padale naokolo po prisutnim vjernicima na lica ruke i odjeću te se istoga časa pretvarale u kapljicu vode.
Vjernici koji su morali ostati izvan crkve te su taj prizor od početka vidjeli spontano su povikali: »Snijeg! Snijeg!« Ta čudesna pojava snijega trajala je petnaestak minuta.
Sve su to, piše svećenik Škobalj, stvarne, objektivne činjenice iz kojih se jasno vidi ono što je profesor meteorologije dr. Ivo Baučić, koji je tu pojavu snijega od početka do kraja gledao svojim očima, u svojoj izjavi sasvim znanstveno i kompetentno ovako objasnio: »Ova pojava snijega na tom mjestu, na toj nadmorskoj visini, u to doba godine i u takvim vremenskim okolnostima ne može se prirodnim zakonima nikako opravdati.« O istinitosti tog čuda kao stvarnoga događaja može se uvjeriti, kako stoji u predgovoru knjige, svaki razuman i pošten čovjek iz svjedočanstava, što ih je autor knjige u cijelosti »vjerno i doslovno« donio. Prvo i najvažnije svjedočanstvo je službeni izvještaj tadašnjega župnika Jure Naranče starijega, koji ga je nazvao »Prikaz događaja (čudo) koji se zbio na planini Stomorici 4. 8. 1946.«.
