Već malo pomnija analiza prvoga kruga lokalnih izbora u Hrvatskoj otkriva velike slabosti hrvatskoga političkoga sustava, odnosno još više nedopustive manjkavosti u realnom političkom životu u zemlji. Još jednom se jasno potvrdilo da Hrvatska, jer je visoko politizirana, čak i previše politizirana i na onim područjima društvenoga života gdje politika ne bi trebala imati svoje prste, još uvijek nije razvila zdrave društvene odnose ni dominaciju zdravih, univerzalnih društvenih vrjednota, pa bujaju različiti oblici manipulacija. Po onoj narodnoj da riba zaudara od glave, politika koja ima snagu ne u zdravim razumskim argumentima, nego u moći poluga ucjene ili kupovanja pojedinaca ili skupina, proširila se i u tzv. bazu te često truje odnose među ljudima u malim sredinama, u realnim životnim zajednicama. A više nego igdje upravo bi na lokalnim razinama trebalo biti vidljivo da je politika plemenito zauzimanje za opće dobro konkretnih ljudi.
U prvom krugu lokalnih izbora među brojnim časnim kandidatima za lokalnu upravu za povjerenje birača natjecali su se i pojedinci protiv kojih se vode sudski procesi, kao i brojni oni koji su, prema onom što su mediji o njima iznijeli u javnost, zapravo stvarno kompromitirani, premda još nitko protiv njih nije podnio kakvu tužbu. Tzv. lex Vlahušić, premda je tek nedavno usvojen, zaustavio je i onemogućio ulazak u natjecanje tek vrlo malomu broju onih koji su osuđeni. Javna je tajna da su u Hrvatskoj veoma prošireni korupcija i drugi oblici malverzacija, no relativno malo je optužaba, a još manje osuda, pa se nameće zaključak ne samo da hrvatsko pravosuđe nije slobodno, nego da tzv. političke elite jako brižno čuvaju svoje pripadnike. Očito netko je pomno promislio i uredio da ne postoje ograničenja za kandidiranje za predsjednika države ili za zastupnika u Hrvatskom saboru (čak nije potrebna ni potvrda o duševnom zdravlju) pa je logično da se ozbiljni kriteriji nisu smjeli primijeniti ni na kandidate za lokalnu upravu koja je u odnosu na državnu ipak manje važna. Činjenica je da jestive, zdrave i korisne plodove mogu dati samo dobra stabla. Da je hrvatsko pravosuđe slobodno, pravedno, principijelno i učinkovito, brojni birači ne bi mogli biti zavedeni, čak niti biti u prilici dati povjerenje osobama koje su se ogriješile o pozitivne propise ili koje su svojim osobnim i grupnim interesima podredile društvene interese i opće dobro, odnosno krivo optuženi bili bi oslobođeni i birači bi znali da su ipak časni ljudi, ma što bilo o njima u medijima. Dok je pravosuđe manjkavo, osumnjičene osobe mogu slobodno i uspješno manipulirati biračima i dobivati od njih glasove, katkad i nečasnim obećanjima, a birači ostaju u nedoumici jesu li osumnjičeni žrtve ili su stvarno krivi.
Posebnu pozornost zaslužuje činjenica da su vođe svih važnijih parlamentarnih političkih stranaka nakon objave rezultata prvoga kruga lokalnih izbora proglasili da su pobjednici, a činjenica je da svi ne mogu biti stvarni pobjednici, nego da mogu biti tek više ili manje zadovoljni postignutim rezultatima jer pobjednik može biti samo jedan. Upravo je nevjerojatno da su čak tri političke stranke: HNS, Most nezavisnih lista i HSS proglasile da su »treća snaga«, tj. po važnosti i uspješnosti treća politička stranka u Hrvatskoj. Takvo samoreklamerstvo prašina je u oči i članovima političkih stranaka koji bi mogli dovesti u pitanje sposobnost i prikladnost stranačkoga vođe i vodstva, ali i biračima, i to za druge izbore, jer gubitnike nitko baš ne voli, niti ima povjerenja u njih. Proglašavanjem pobjednikom stranačke vrhuške učvršćuju svoj vodeći položaj i ušutkavaju nezadovoljne u svojim redovima, a biračima bacaju u oči prašinu da su oni jedini koji mogu biti uspješni, premda je istina da baš sve parlamentarne političke stranke u Hrvatskoj na državnoj razini osjetno premalo čine za boljitak hrvatskoga društva i Hrvatske. Stranačke vrhuške takvim samoreklamiranjem prikrivaju i činjenicu da im njihove političke stranke u osnovnim jedinicama ili u bazi žive i funkcioniraju tek u vrijeme izborne kampanje i izbora te ako preuzmu lokalnu vlast, a gotovo ništa ne čine za bogatiji društveni život ni za političku, osobito demokratsku kulturu na lokalnim razinama, čak ni za formaciju svojih članova.
Prvi krug lokalnih izbora pokazao je još jednom više nego očito da je u Hrvatskoj prevelik broj političkih stranaka koje su suvišne osim kao prostor za osobnu afirmaciju ili taštih pojedinaca ili poslanih provokatora koji imaju zadaću atomizirati političke opcije (posebno desne) tako da u odnosu na stasale tzv. političke elite zapravo ništa ne znače. Doista je došlo vrijeme da se male stranke, a to su sve one koje nisu sposobne osvojiti nigdje čak ni lokalnu vlast, ili udruže, povežu i demokratski iznova ustroje kao određena suvisla i demokratska politička opcija ili da se raspuste. Članovi takvih malih političkih stranka morali bi prepoznati da su upravo oni izvrsno sredstvo u lošem hrvatskom izbornom ustrojstvu koje omogućuje praktično dvostranačje u državi i koje onemogućuje da se u Hrvatskoj oblikuje stvarna, kompetentna, odgovorna i demokratska oporba, sposobna natjerati ekipe na vlasti da stvarno rade za opće dobro, da ostvaruju hrvatske nacionalne ciljeve i interese. Hrvatska, osobito za aktualnoga preslagivanja u Hrvatskom saboru, i dalje vapi za pravom oporbom koja bi političke stranke na vlasti dovodila u pitanje ne zbog politikantskih razloga ili zbog rušenja s vlasti, nego zbog promašaja, preslaboga služenja općemu dobru ili zbog nanošenja šteta hrvatskomu narodu.
