Koliko je još baka, poput moje ženice Jelice, tužno što je započela nova školska godina pa više ne moraju danomice čuvati unuke il’ unučice? Koliko je tek onih koje su jedva dočekale taj trenutak? I vrtići se iz ljetne hibernacije vraćaju u pun život pa širom otvaraju vrata (osim u čudesnim gradovima gdje i u doba demografske propasti ne može broj vrtićkih mjesta na potreban dorasti), sva se djeca vraćaju u svoj »radni ritam«… A bake? Kao redovito subotnje Jeličino »pomagalo« za dućanske borbe i torbe, rado prisluškujem njezine razgovore s drugim bakama:
– Hvala Bogu pa je počela ta škola! – širi ruke »baka Buba«, odjevena napola. – Jelice moja, ja sam mislila da bum ponorela, pa ta djeca su nemoguća! Njih dvoje bi stalno nekaj, te »baka, daj vode«, »baka, ja bi slatko«, »baka, pa baka«! Da nije tih mobitela, ne znam ni kak’ bi ručak napravila, užas! Ni televiziju oni više ne će gledati, a na igralište ih se ne usudim pustiti. Da ih još tam’ kakav tip zgrabi, ma daj… Dost’ mi je, dost’, sreća da je opet škola, pa nek’ se njihovi starci sad s njima boksaju! A kaj, i vi ste bili žrtve djece cijelo ljeto, ha??
– Pa… hm… – zbunjena je moja »baka Jelica«, predosjećam kako bi se moglo dogoditi da neko vrijeme ne razgovaramo s »bakom Bubom«, Dubravkom. – Pa meni, a mislim i mome Vilku, najveća je radost čuvati unučad! Ne samo što tako pomognemo mladima, nego je to nama druga mladost… A ne žrtva! Pa tko zna bolje s djecom nego bake i djedovi? Pa mi smo, ja po cijele dane, a Vilko odmah nakon posla, s njima išli…
– Aha? Joj, budu mi razgrabili onaj prašak na akciji – Buba je od akcije – idem sad u dućan, buš mi pričala to sve kak’ ste ih čuvali. Ajd, bok!
Na putu do kuće susreli smo još bake Melitu, Anu, Jadranku, dvije Vesne i… Sve su zastale, s mojom Jelicom se u razgovoru o unučadi »sastale«. I sve se bake žale ili (prekomjerno) hvale?! Cijela paleta, od »mučenica« unučadi do »dobrotvorki« koje svojim juhicama spašavaju cijele obitelji, grad, državu. Od onih koje se kunu da im je to »zadnje takvo ljeto« jer su im »limači popili krv« do onih koje pate što im je na čuvanje došlo samo četvero od sedmero unučadi pa se ne mogu hvaliti da su bile baš kao Snjeguljica! A ja… Malko ih slušam, malko razmišljam i zamišljam. Sjetim se svoje bake, kojoj sam u kuću stizao još dok je vibriralo zadnje školsko zvonce, a vraćao se doma tek u rujnu, kad bi mama već obavila najdosadnije omatanje bilježnica i knjiga u onu plastiku samo da ih vratimo cijele i čiste mlađim đacima dogodine. Ali, ne sjećam se što je i koliko moja baka o čuvanju unuka govorila drugim bakama. Možda uopće nije? Zapravo, nikad nisam osjećao ni da sam joj »teret«, ali ni da bi se ona »raspametila« od neobuzdana veselja kad bih joj dolazio na dva mjeseca čuvanja. Bio sam jednostavno dio života, njezina i mojega. Jedan od brojnih unuka, a ona meni jedna od samo dvije bake, najbolja na svijetu. Pokoj ti vječni, Bako, izmoli koju »strjelovitu« za ove nove bake!
