»Želim konkretno živjeti svoju vjeru, svoje kršćanstvo. Kad je riječ o obiteljskom i bračnom životu, da njegujem svoj odnos sa suprugom i da u kršćanskom duhu odgajam svoju djecu, a kad je riječ o mojoj profesiji, onda to znači da poštujem ljudski život u svim njegovim fazama i da kao liječnica dadem obol njegovoj zaštiti. Zato mi je bilo normalno aktivirati se kako bih pomogla i sebi i drugima oko njegovanja obiteljskoga života, kao što mi je, primjerice, normalno aktivirati se u ‘Hodu za život’.« Tim riječima svoje životno usmjerenje sažima dr. med. Lucija Murgić. Kad bi ju trebalo predstaviti u najkraćim crtama, to bi izgledalo ovako: u privatnom životu je majka četvero još uvijek male djece koju ima sa suprugom Jurom, žive u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, u profesionalnom životu je liječnica, sada na specijalizaciji obiteljske medicine, a osobni angažman vezan je kako uz obiteljski tako i uz vjerski, pa i profesionalni život.
Sugovornica je, naime, predsjednica Roditeljskoga instituta za odgoj i obrazovanje (RINO), neprofitne organizacije koja je 2014. godine osnovala vrtić »Ružičnjak«, 2015. Osnovnu školu »Ružičnjak« za djevojčice te naposljetku 2016. godine Osnovnu školu »Lotrščak« za dječake. Sve se tri odgojno-obrazovne ustanove nadahnjuju na katoličkim vrjednotama, a osnovna im je svrha pomoći obiteljima. Osim toga, sugovornica je već niz godina aktivna, sada već kao koordinatorica, u udruzi Obiteljsko obogaćivanje. Ukratko, u vrijeme kad je Crkva sve svjesnija potrebe rada za obitelji i s obiteljima, dr. Murgić je netko tko svakako ima što reći.
»Od druge godine fakulteta«, priča svoju životnu priču gospođa Murgić, »članica sam Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva (HKLD). Temeljno je poslanje HKLD-a zaštita ljudskoga života od začeća do naravne smrti. Tamo sam upoznala i supruga, koji je također liječnik, a dijelimo i životna stajališta. Kad smo zasnovali obitelj i počeli dobivati djecu, počeli smo s radionicama obiteljskoga obogaćivanja.« Sugovornica pojašnjava da postoji međunarodna mreža nacionalnih udruga obiteljskoga obogaćivanja, koja je u Europi prisutna više od pedeset godina. Pokrenuta je u Španjolskoj, a danas je ima po svem svijetu, uključujući Afriku i Aziju. U Hrvatskoj su počeli prije oko osam godina, a obitelj Murgić bila je jedna od pionira.
Na zamolbu da pobliže opiše zadaće i način na koji se obitelji obogaćuju, sugovornica pojašnjava da je temeljna zadaća programa obiteljskoga obogaćivanja promicanje osobnoga i bračnoga napretka supružnika te pružanje pomoći roditeljima u odgoju djece. Program, koji je logično namijenjen bračnim parovima, sastavljen je od različitih modula koji se proučavaju po metodologiji najprikladnijoj za učenje odraslih osoba, a to je proučavanje slučaja (»case study«). Slučajevi koje parovi proučavaju zasnovani su na stvarnim životnim situacijama iz obiteljskoga života, dakako bez imena osoba vezanih za pojedini slučaj.
Sugovornica je još konkretnija kad odgovara na pitanje što podrazumijeva uloga moderatorice. »Tečajevi su podijeljeni s obzirom na bračnu dob korisnika – za mlađe bračne parove ili za starije – ili s obzirom na dob njihove djece. Dobijemo slučaj, potom ga pročita svatko osobno, a onda bračni par, što je također vrlo bitno jer se tako potiče komunikacija bračnoga para. Zatim isti taj slučaj obrađujemo u manjim skupinama, radionicama u kojima sudjeluju tri do četiri para. Potom se slučaj nađe pred svim sudionicima, na svojevrsnom ‘plenumu’ koji treba moderirati. To je, dakle moja uloga.«
»Svaki se slučaj, dakle«, nastavlja dr. Murgić, »obrađuje četiri puta. Bitna je i metodologija obrade slučajeva. Prvo se iz slučaja iščitavaju činjenice, potom se utvrđuju problemi, a tek onda slijede prijedlozi rješenja. Taj je put u konkretnom bračnom životu također bitan, da od činjenica preko problema dođemo do rješenja. Obično tu, zbog različite mentalne konstitucije muškaraca i žena, dođe do problema u bračnoj komunikaciji. Muški bi odmah do rješenja, bez puno priče. Žene bi pak prije svega o problemima, opet ne o činjenicama. Na susretima se, dakle, učimo usklađeno razmišljati. Dakako, susret s ljudima koji imaju slične probleme, a opet koji dijele neka temeljna životna stajališta, sam je po sebi veliko obogaćenje.«
Inicijativa obiteljskoga obogaćivanja polako ali sigurno širi se Hrvatskom. U Splitu i Varaždinu to »lijepo ide«, u Rijeci i Istri se uhodava, ali »ipak ide«, a u Slavoniji kane modificirati ustroj radionica, tj. prilagoditi ga održavanju tijekom vikenda, zbog većih udaljenosti potencijalnih sudionika od mjesta održavanja, kaže dr. Murgić. Također ističe da je u zadnje vrijeme volonterski pomagala inicijativi »U ime obitelji«, premda nije službeno član. Tako je sudjelovala u ovogodišnjim korizmenim radionicama o početku ljudskoga života koje je inicijativa održavala po župama Sisačke biskupije. Također, kad je mogla i kad je trebalo, nastupala je i u medijima, govoreći o početku ljudskoga života. »Kao liječnici prirodno mi je sudjelovati i angažirati se koliko mogu«, kaže sugovornica.
Nije naodmet spomenuti da je obitelj Murgić aktivna i u obiteljskoj zajednici župe sv. Josipa. »Ne spadamo baš u onu skupinu najrevnijih članova, ali se nastojimo truditi koliko god možemo«, kaže sugovornica, posebno ističući poticajnost župnika Damira Ocvirka. »Baš se trudi i stalno nas potiče. Jako smo zbog toga sretni jer je župa uistinu bitna za odgoj djece u vjeri, za njihovu ‘socijalizaciju’ u zajednici vjernika, a i općenito za obitelji. Na neki način župu doživljavam kao nastavak obitelji«, kaže dr. Murgić.
Nastanak Roditeljskoga instituta za odgoj i obrazovanje kao udruge građana te osnivanje vrtića i dviju škola živi je primjer kako se iz jedne inicijative rađa druga i kako se »plete« mreža povezanosti u promicanju istoga cilja. »U sklopu obiteljskoga obogaćivanja susreli smo ljude koji su imali iskustva sa sličnim školama, bilo da su ih sami pohađali bilo da ih pohađaju njihova djeca. Posjetili smo neke od tih škola, u Poljskoj, Španjolskoj, kasnije i u Kanadi, pa smo poželjeli takvo nešto pokrenuti i u Hrvatskoj. Tako je nastao Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje i polako smo krenuli. Zapravo, moram ovdje istaknuti da su početni impuls dale dvije obitelji: mi i obitelj Baždar, Ivana i Orlan. Zbog suprugova posla mi smo godinu i pol bili u Kanadi, tako da je obitelj Baždar u tom početnom razdoblju ponijela glavni teret instituta i osnivanja škola. Kasnije se projektu pridružilo puno obitelji te, po prirodi stvari, stručno osoblje potrebno za rad odgojno-obrazovnih ustanova«, kaže sugovornica.
»Prvi cilj«, nastavlja, »bio nam je staviti naglasak na suradnju roditelja. Imamo, naime, dojam da u redovitom slučaju roditelji djecu prepuste sustavu školstva i inerciji. Kojiput društvo usmjerava djecu na dobro, ali ne uvijek. Stoga ulogu roditelja u odgoju djece treba uvijek nanovo naglašavati. U izvjesnom smislu potrebno ju je i profesionalizirati.« Na pitanje što pod tim misli dr. Murgić konstatira: »Na profesionalnom planu mnoga zanimanja, danas gotovo sva, zahtijevaju neprestano usavršavanje, učenje. A kao roditelji? Treba priznati da se često ne znamo snaći, posebno s obzirom na promjene u svijetu koje nas neprestano suočavaju s uvijek novim pitanjima i izazovima u odgoju djece.«
Zato škole »Ružičnjak« i »Lotrščak« roditeljima nude pomoć u obliku različitih predavanja i seminara. No kao posebno važan oblik pomoći sugovornica ističe mentorstvo. Riječ je o sustavnom praćenju djeteta i radu kako s djetetom pojedinačno tako i s roditeljima, a sve s ciljem da se dijete vrjednuje i razvija kao osoba koja u konačnici »ima svoje jedinstveno poslanje u svijetu koje Bog samo njoj daje«. Stoga se u školama, osim naravno na učenju, dakle na svladavanju plana i programa koji propisuje nadležno ministarstvo, ustraje i na vrjednotama, na vrlinama. Posebno na vrlini ustrajnosti, na onom što se kolokvijalno naziva »voljom«, tj. na predanosti učenika i učenica radu »i kad im se ne da«. Tu sugovornica upućuje na suvremeni problem koji je zacijelo povezan s obilnom ponudom medijskih i drugih sadržaja: »Naime, upravo je to jedan od izraženih problema mladih naraštaja: imaju puno mogućnosti, a nemaju usredotočenosti i ustrajnosti. Odveć su raspršeni i teško im je trajno se posvetiti bilo čemu.«
Na pitanje kako roditelji prihvaćaju mentorstvo budući da u Hrvatskoj takva praksa nije uobičajena, a ipak je riječ o nečem bitno zahtjevnijem od običnih roditeljskih sastanaka, liječnica Murgić kaže: »Jako dobro. No i iz osobnoga iskustva moram priznati da je potreban dodatan angažman, već počevši od određivanja termina da se oba roditelja zajedno nađu, izdvoje vrijeme i odu na razgovor s učiteljem. Roditeljima koji imaju više djece već i to može biti problem. Potom treba prevladati liniju manjega otpora: Često je lakše neke poslove obaviti sam nego ustrajati da dijete dosljedno radi ono što je na susretu dogovoreno. No tako se stječu pozitivne navike, vrline za cijeli život. Pritom se ne radi o puno stvari, nego obično o jednoj ili dvije – na primjer da dijete odradi neki sitni posao u kući i da to uzme kao svoju dužnost u obitelji – pa se onda ide na druge.«
Škole nastoje rasteretiti roditelje i raznovrsnom ponudom aktivnosti tijekom cjelodnevnoga boravka. Tako se izbjegava potreba za neprestanim »razvoženjem«, koje u obiteljima s više djece postaje problem. Pritom se, bez obzira na druge aktivnosti koje dijete odnosno roditelji izaberu, u školi za dječake ustraje na svakodnevnom športu, mimo propisanih sati tjelesnoga. Dakako, duhovna obnova se podrazumijeva. Obje škole imaju svoje kapelane, koji su izabrani iz prelature »Opus Dei«. I inače su slične škole u svijetu našle svoje nadahnuće u osnivaču »Opusa Dei« sv. Josemariji Escrivi, koji je poticao roditelje na osnivanje škola, na tragu potrebe da preuzmu veću brigu za ljudski i vjernički odgoj svoje djece.
Na primjedbu da bi mnogima najproblematičnije moglo biti to što su škole jednospolne, što postoji posebna škola za djevojčice, a posebna za dječake, sugovornica odgovara: »Jednospolne škole nastale su iz poštivanja razlika u načinu razmišljanja, učenja i motivacije u djevojčica i dječaka. Posebno bih istaknula da je današnji ‘mainstream’ u školstvu prilagođeniji djevojčicama nego dječacima, što je vidljivo već po tome što je biti učitelj postalo pretežno žensko zanimanje. Osim toga, postoji istraživanje koje kaže da je 80 posto lektire i tekstova iz hrvatskoga jezika primjerenije djevojčicama nego dječacima. Dječacima je to dosadno i naporno, a ispada da su ljeniji, neuredniji i slično. Dječaci također imaju veću potrebu za kretanjem, skakanjem, vikom, pa ispada da su ‘zločestiji’ – a samo su zapravo normalni dječaci (zato ustrajanje na športu). Zbog svega toga neka nova istraživanja kažu da je ponekad, isključivo u kontekstu učenja (zato nije bilo potrebe da vrtić »Ružičnjak« bude jednospolan), dobro razdvojiti djevojčice i dječake.
»Potvrdili su to«, nastavlja sugovornica, »i rezultati u zemljama u kojima je pojava jednospolnih škola češća. Iz toga razloga upravo u Americi, gdje se naglašeno vrjednuje uspjeh i profit, ima sve više takvih škola. Osim toga, iskustva su pokazala da jednospolne škole ne ugrožavaju socijalne kontakte između muškoga i ženskoga spola. To konkretno znači da se polaznici takvih škola ne žene/udaju teže ili rjeđe od ostalih. Ukratko, cilj nam je pomoći dječacima da u školi budu dječaci, a djevojčicama da budu djevojčice, te da se u školi posvete ponajprije – školi. Posebno je to važno za više razrede, kad često više energije ode na nastojanja oko sviđanja suprotnomu spolu negoli na osnovnu svrhu škole. Stoga se može reći da su takve škole na tragu izbjegavanja prerane i pretjerane seksualizacije djece: neka djeca budu djeca i neka se najprije izgrade kao zrele i odgovorne osobe. Naposljetku zadnju riječ imaju i trebaju imati roditelji. Na njima je odlučiti hoće li djecu upisati u ovu ili onu školu. Mi sa svoje strane nudimo ono za što smatramo da je dobro.«
Ništa nije vrjednije od osobnoga iskustva. Zato govoreći o potrebi i opravdanosti osnivanja instituta te vrtića i škola, majka i liječnica kaže: »Danas se kao sve veći problem nameće zaposlenost majke. I meni često postavljaju pitanje zašto radim kad imam više djece. No ja volim i svoj poziv, svoj posao. Zato mi je bitno da su mi djeca tijekom dana u dobroj sredini, i u vrtiću i u školi; da će tamo biti promicane iste vrijednosti kao kod kuće. U tom i jest ona krajnja svrha škola i vrtića: pomoći obiteljima kojima u današnjem dezorijentiranom svijetu nije lako odgajati djecu.«
