Apostolsko vjerovanje ispovijeda da je Bog »Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga«, kako to pojašnjava Nicejsko-carigradsko vjerovanje, koje molimo u misi nedjeljom i svetkovinama. U Svetom pismu izraz »nebo i zemlja« znači sve što postoji, što je Bog stvorio, vidljivo i nevidljivo. Taj izraz pokazuje također vezu koja istodobno ujedinjuje i razlikuje nebo i zemlju: »zemlja« je ljudski svijet, a »nebo« božanski svijet. Nebo u Bibliji može označavati nebeski svod, zatim vlastito Božje »mjesto« gdje Bog prebiva, kao što molimo u Očenašu, potom eshatološku slavu ili raj i, konačno, riječ »nebo« označuje »mjesto« duhovnih bića – anđela koji okružuju Boga. Ispovijest vjere Četvrtoga lateranskoga koncila iz 1215. kaže da je Bog »od početka vremena ni od čega stvorio oba stvorenja, duhovno i tjelesno«, anđele i čovjeka, sastavljena od obojega, duha i tijela.
Postojanje duhovnih, netjelesnih bića, koje Sveto pismo naziva anđelima, istina je, dakle, naše katoličke vjere. O njihovu postojanju i djelovanju jasno i nedvojbeno svjedoči Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Biblija je, zapravo, puna anđela. U Starom zavjetu, sve tamo od pada prvih ljudi u grijeh, anđeli najavljuju spasenje i služe ostvarivanju božanskoga nauma.
U Novom zavjetu, od Utjelovljenja do Uzašašća, život Isusov okružen je anđeoskim klanjanjem i služenjem. »Isto tako cio crkveni život uživa tajnovitu i moćnu anđeosku pomoć«, kaže Katekizam Katoličke Crkve. O čudesnim događanjima i primjerima izvanredne pomoći koju su kršćani preko anđela primali puna je također tradicija Crkve počevši od Petrova izbavljenja iz zatvora u Jeruzalemu pa sve do naših dana. U liturgiji Crkva se sjedinjuje s anđelima da se klanja triput svetomu Bogu. Ona u Rimskom kanonu mise zaziva njihovu pomoć, »da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik«, a u sprovodnoj pjesmi moli: »U raj poveli te anđeli.« Od djetinjstva ljudski je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom. »Svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život«, kaže sv. Bazilije Veliki. No nisu svi anđeli jednaki.
Kad govorimo o anđelima, odmah pomišljamo i na đavle. I znamo: anđeli su dobri, a đavli zli duhovi, zlodusi. Isto tako, kada govorimo o arkanđelu Mihaelu, odmah pomišljamo i na Lucifera, Sotonu. Prvi je vođa dobrih anđela, a drugi vođa zlih anđela. Teološka disciplina koja se bavi anđelima zove se angelologija, a ona koja se bavi đavlima demonologija. Činjenica je da postoji dobro i zlo, da postoji borba između dobra i zla, između anđeoskoga i đavolskoga svijeta. Prema Svetom pismu, Sotona je osobno biće koje je samo po sebi nevidljivo, ali čije se djelovanje ili utjecaj očituje u djelovanju drugih bića odnosno ljudi. Stari je zavjet, jednako kao i Novi, čvrsto uvjeren u postojanje i djelovanje zlih duhova, kao i anđela. Primjerice, Knjiga o Tobiji zna da upravo zli duhovi muče čovjeka i da je anđelima zadaća suzbijati ih. Sažeto rečeno, Sotona je prema Svetomu pismu protivnik Božjega nauma glede čovječanstva, protivnik Kristov i protivnik kršćanstva – Crkve. Svijet Sotone i njegovih zlih duhova protivnički je svijet Bogu i dobrim anđelima.
Misterij dobra i zla nalazi svoje razjašnjenje u Isusu Kristu, koji je došao na svijet da čovjeka oslobodi od Sotone i njegovih zlih duhova, od grijeha i od smrti. Isusov život i djelovanje smještaju se u taj dvoboj između dvaju svjetova u kojem se radi o čovjeku, o njegovu spasu ili propasti. On se suočava sa Sotonom i njegovim zlim duhovima, koji imaju moć nad grješnim čovječanstvom i pobjeđuje ih na njihovu terenu – na zemlji. Evanđelja prikazuju Isusovo javno djelovanje kao boj protiv Sotone, da Sotoninu vladavinu na zemlji zamijeni vladavinom svoga Oca nebeskoga. On je došao da ih otjera onamo gdje im je i mjesto – u pakao. Šaljući svoje učenike da propovijedaju, on im daje i svoju vlast nad zlim duhovima. I oni vide da ih zli duhovi zaista slušaju, što je očit dokaz Sotonina pada i okončanja. No Sotona je doduše svrgnut s vlasti, ali je još tu i djeluje, nalazi se u »opoziciji«.
Svako je biće savršeno kad ima sve ono što mu treba da ostvari svoju konačnu svrhu postojanja. Kao što je čovjek savršen stvor s tijelom, tako je anđeo savršen stvor bez tijela jer mu je Bog odredio različitu svrhu postojanja. Anđeli su ostali u svom savršenstvu sve do tzv. pobune dijela anđela predvođenih arkanđelom Luciferom (Svjetlonošom) protiv Boga. Sv. Ivan obrazlaže u svom evanđelju zašto su oni postali zli anđeli ili đavli.
On piše: »Đavao ne ostade u istini.« Kojoj? Lucifer i njegove pristaše ne htjedoše služiti Bogu, za što su bili stvoreni, nisu htjeli biti manji od Boga, nego biti jednaki Bogu, biti kao Bog (što će se dogoditi i s prvim ljudima u zemaljskom raju!). To je bio njihov grijeh. Drugoga grijeha nisu mogli učiniti. Sagriješili su, dakle, grijehom duha, grijehom oholosti.
U Knjizi Otkrivenja sv. Ivan opisuje to ovako: »I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi… Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!« Kakav je bio taj rat na nebu, nama je nedokučivo, to nadilazi naše moći spoznavanja i shvaćanja. To ćemo tek znati i razumjeti kad dođemo u nebo. Ali možemo sigurno reći da to nije bio rat oružjem, kao što se vodi ovdje na zemlji, jer anđeli su duhovi, bestjelesna bića, niti je to bio neki rat riječima, kao što to biva u politici i diplomaciji, po sudnicama i skupštinama.
Ne znamo ni zašto su se anđeli pobunili, u čemu su bili Bogu neposlušni. To nam Bog nije objavio ni u Svetom pismu, ni po Isusu, ni po Crkvi. Sveti oci iznose razna mišljenja. Osim spomenute pohlepe oholosti kao najvjerojatnijega uzroka pada anđela, crkveni oci navode još dva razloga koji su ih mogli navesti na grijeh. Prvi, da je Bog objavio anđelima kako će stvoriti čovjeka koji će, osim duše, imati i tijelo te da će moći doći u nebo i gledati lice Božje zajedno s njima kroz svu vječnost. Ili drugi, da im je Bog otkrio tajnu utjelovljenja: da će Isus, druga božanska osoba, postati čovjekom i da će se oni, anđeli, morati klanjati Bogočovjeku.
Lucifer se, u prvom slučaju, usprotivio tomu da čovjek bude izjednačen s anđelima u slavi nebeskoj, a u drugom je slučaju odbio poslušnost da se klanja Isusu kao Bogočovjeku. Njemu su se pridružili i mnogi drugi anđeli. U isti tren kad su se usprotivili i pokazali svoju neposlušnost Bogu, kad su sagriješili, Lucifer i njegovi anđeli postali su zli anđeli ili đavli i nastao je pakao, u koji je arkanđeo Mihael zajedno s dobrim anđelima po zapovijedi Božjoj strovalio Lucifera i njegove pristaše. Oholost i neposlušnost zbacile su, dakle, anđele s neba na zemlju, odnosno u pakao, a Isusova će poniznost i poslušnost do smrti, smrti na križu, uzdignuti paloga čovjeka na nebo.
