Dio svetačke draži kojom Majka Terezija i 25 godina nakon smrti privlači dobrotvore diljem svijeta zasigurno je i njezina samozatajna neopterećenost sobom. Poznato je da je albanska svetica sve do pred kraj života odbijala i pomisao da se sastavi njezin životopis. Nije riječ tek o pobožnoj pozi. Čak i u službenim spisima Družbe Blažene Djevice Marije, kojoj je u početku pripadala, kao njezin je rođendan umjesto 26. kolovoza zaveden 27. kolovoza. Bio taj slučaj plodom zapisivačke omaške ili svetačkoga nehaja, Majka se nikada nije trsila ispravljati navode o vlastitoj povijesti te se istraživači i danas susreću s mnogostruko većim rupama u njezinoj biografiji. No to nikako nije slučajno. Djevojka koja se na odlasku iz domovine zaklela da više nikad ne će progovoriti albanski mora da je već u mladosti shvatila da će se poradi potrebitih morati odreći ne tek oca i majke, nego i sebe same. Taj je nenametljivi samoprijegor tek jedna od niti koje Anjezë Gonxhe Bojaxhiu vežu i s trinaestom sestrom njezine družbe – Hrvaticom Jozefinom Orzes.
Jozefina – za članove obitelji Finka – rođena je 1912. kao četvrto dijete u obitelji Talijana Luigija Orzesa i Hrvatice Marije Pržulj. Već pogled na burnu obiteljsku povijest rasvijetlit će nešto od njezinih misijskih korijena. Luigi, drugi među sedmero braće i sestara Orzes, kao mladić se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće preselio u Hrvatsku iz Belluna u talijanskoj pokrajini Veneto zbog orguljaškoga angažmana njegova oca Giuseppea u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Badljevini pokraj Pakraca. Giuseppeova supruga, Sicilijanka Angelina Pierobon, do smrti nije svladala hrvatski jezik, a ni Luigi mu nikada nije postao vičan. Štoviše, za Prvoga svjetskoga rata ga je i posve zaboravio zbog četverogodišnjega zarobljeništva u uzbekistanskom Taškentu, odakle je – što pješice, što vlakom – uspio pobjeći kući u Banju Luku.
No pustolovina nemirnoga Talijana nije time završila. Naime, iz banjolučkoga ga je zatvora, gdje je zaglavio pod sumnjom da je ruski špijun, uspjela spasiti tek upornost njegove supruge, koja se prethodno već bila pomirila s njegovom smrću. Kći željezničara Andrije Pržulja iz Koprivnice i majke Terezije iz dobrostojeće đelekovačke obitelji Tomašić, koja je osim Terezije dala i jednoga svećenika i jednoga liječnika, Marija je svojom iznimnom strogoćom bila čista suprotnost svojemu mužu, ljubitelju dobre pjesme i dobra vina. Nepoznato je kako je i gdje započela ta čudnovata ljubav, no sigurno je da je Marija Luigija vjerno pratila na brojnim poslovnim putovanjima koja je kao probitačan građevinar poduzimao diljem Austro-Ugarske. I životi njihove djece zrcale selilačku narav obitelji Orzes: najstariji sin Dragutin rođen je u Višegradu, kći Gizela rođena je u Bugojnu, Helena u Tesliću, a Ljupka u Banjoj Luci.
No dok se za Majku Tereziju, kćer također građevinskoga poduzetnika, Nikollë Bojaxhiua, dugo nije znalo kada je rođena, za Jozefinu Orzes možda se i nikada ne će doznati gdje je rođena. U nedavnom izvještaju o njezinu životu objavljenu u Glasu Koncila naveden je podatak da je rođena u Banjoj Luci, u što su i sami članovi njezine rodbine izrazili sumnju. Međutim, prvi misionarkin životopisac, isusovac Juraj Gusić, ni u razgovoru s njezinim bratom Dragutinom nije uspio raščistiti to pitanje. Gusić, naime, ukratko navodi da se Jozefina rodila u rumunjskom mjestu Solvi. No mjesto takva imena u Rumunjskoj danas ne postoji. U pokrajini Bihor naći je doduše općinu Soimi, u Erdelju postoji mjestašce Salva, u Bukovini je gradić Solca, a sva su tri mjesta kao posjedi Austro-Ugarske do 1918. doista i mogla pružiti dom obitelji Luigija Orzesa.
No usporede li se po veličini s drugim gradovima u kojima je taj građevinski poduzetnik podizao i svoja zdanja i svoju djecu, ni jedna se od spomenutih mogućnosti ne čini osobito vjerojatnom.
Unatoč tim nepoznanicama, nema sumnje da je većinu svoga djetinjstva Jozefina provela u Banjoj Luci. Nakon toga obitelj Orzes krajem dvadesetih zakratko se zadržala i u Skoplju, gdje je Luigi sudjelovao u izgradnji nekadašnjega Doma Armije. Upravo je ondje, tvrdi Gusić, Jozefina upisala učiteljsku školu, a u skopskoj je župi Srca Isusova, koju je od 1925. predvodio neumorni isusovac Franjo Jambreković, upoznala i dvije godine stariju Gonxhu Bojaxhiu. Jambrekovićevoj odanosti tek stasalim hrvatskim misijama u Indiji valja zahvaliti što je osamnaestogodišnja Albanka svoju službu započela baš u kolijevci hinduizma, odakle će svojemu nekadašnjemu duhovniku često slati pisma. Župnikov angažman oko pastorala mladih već je 1931. urodio još jednim misijskim plodom: Terezijinim stopama krenula je i Nasta Milihit, buduća loretinska sestra Gabrijela. No premda je Jambreković apostolski žar bez sumnje potaknuo i u Jozefini, on će se u pravu vatru misionarskoga poziva razgorjeti tek u – Beogradu.
»Pomaže siromasima, besplatno poučava siromašne đake u učiteljskoj školi. Gdje god može, nastoji ublažiti tuđu bijedu. Prema svakomu pokazuje poštovanje, susretljivost i uslužnost. Mnogo joj u tome pomaže njezina vedra narav i njezin smisao za šalu i smijeh, a ujedno i duboko suosjećanje s tuđom patnjom«, opisuje Juraj Gusić značaj dvadesetogodišnje Jozefine, koju je tridesetih u Beograd dovela očeva »meštrija«. Život se pred njom tada raširio u svoj ljepoti svojih mogućnosti: maturirala je u visokoj učiteljskoj školi; pronašla je momka kojemu ni majka Marija nije imala što prigovoriti; otac Luigi za nju je već pripremio miraz. No te je naume poremetio upravo Franjo Jambreković, koji je 1931. postao župnikom beogradskoga Svetoga Petra. Vjerojatno je na njegov poziv u lazarističku župu na Čukarici 1934. iz Bengala stigao isusovac Pavao Mesarić, čiji je nagovor Jozefinino srce doslovce preoteo – za misije. U dogovoru s Mesarićem ona će se onamo otputiti čim joj Jambreković ishodi dopuštenje da pristupi družbi loretskih sestara. Bez oproštaja sa svojim odabranikom, Jozefina je neočekivanu odluku podijelila tek sa zapanjenom obitelju, uzela svoj miraz i kupila kartu za brod koji je za Indiju isplovio 7. ožujka 1934. Misionarka je rođena.
Nastavlja se
