Ni nakon gotovo 30 godina održavanja fenomen zvan Susret hrvatske katoličke mladeži nema fotografiju koja ga vjerno oslikava. Naime, ni jedna od nebrojenih slika nastalih na dosadašnjim susretima unatoč svojoj vizualnoj toplini i tehničkoj vrsnoći nije uspjela posve zabilježiti »ono nešto«. Možda baš zato što to »nešto« – ono ozračje koje bi u dvogodišnjim stankama razgaralo vatru u srcima mladih koji su Susret već pohodili i palilo iskre u srcima mladih koji će na Susret tek poći – i nije bilo moguće uslikati. Zamjetno manji broj mladih okupljenih u Bjelovaru pokazao je, doduše, da je žar u srcima uspjelo prigušiti pet godina u kojima Susret nitko nije doživio; a kiša koja je po mladima u subotu 17. rujna padala bez prestanka i novim je fotografijama potamnila sjaj. Ipak, ozračje Susreta nije zato iščeznulo.
Valjalo ga je tek potražiti ondje gdje se oduvijek i krilo: u malim župnim zajednicama mladih koje su se mjesecima pripremale za susret, pa i u popunjenim hodočasničkim autobusima, gdje u zatišjima između pjesme i smijeha pažljivo uho može prepoznati istinu čitava naraštaja.
U jednu takvu autobusu našli smo se putujući na bjelovarski susret s mladima iz četiriju župa Novozagrebačkoga dekanata: Sloboštine, Sopota, Travnoga i Utrine. No već iz nekoliko riječi razmijenjenih pretežito sa srednjoškolcima ili brucošima – što će se pokazati i dobnim prosjekom sudionika čitava Susreta – otkrivamo da neki među njima ne pripadaju ni jednoj od spomenutih župa. Svoje su mjesto u autobusu, naime, rezervirali na poziv prijatelja iz Novoga Zagreba jer u njihovim župama u Ivanjoj Reci i Peščenici nije bilo organiziranih prijava. Suvišno je i upozoriti da sve spomenute župe pripadaju najmnogoljudnijoj hrvatskoj biskupiji i ujedno biskupiji s najvećim brojem mladih u Hrvatskoj. Činjenice su, nažalost, neumoljive. Na sreću, vjera se mladih često promalja i ponad činjenica. Tako i poziv bliskih prijatelja među »nove mlade« dopire ondje gdje poziva s oltara – nema.
Svjedoči nam o tome i volonter Petar Senković (25) iz župe Svetoga Ivana Krstitelja u Svetom Ivanu Žabnu, župi Bjelovarsko-križevačke biskupije koja je na nekoliko sati udomila hodočasnike na putu za Bjelovar. »Cijeli sam život povezan s Crkvom, no na volontiranje na Susretu potaknuo me primjer zaručnice koja je bila u organizacijskom odboru. A želio sam i nekako uzvratiti mladima koji će k nama doći za predivno iskustvo koje sam primio kod mladih u Vukovaru.« Njegove riječi podsjećaju da mladima Susret predstavlja i povijest u najboljem smislu – priču koju od drugih primaju i nastavljaju »pričati« vlastitom zauzetošću. No upravo je uvod u subotnji Susret pokazao da mladi danas nisu neosjetljivi ni na »male povijesti« kojima pripadaju. Tako su Žabljani sa svojim gostima iz Zagreba, s Krka i Raba razmijenili upravo priče o povijesti vlastitih župa. »Svaka je župa imala svoj program. Neki su odabrali skečeve, neki igru, neki akciju. No mi smo odlučili povezati poučno i duhovno«, objašnjava župljanka Viktorija Štefković.
Makar su poput Viktorije i Petra često primorani živjeti na jednom, studirati na drugom, a raditi na trećem mjestu, mladi koji su krenuli za Bjelovar ne dvoje da pripadaju upravo onamo gdje pronađu – zajednicu. Tako su – umjesto uobičajenih majica – zastave koje su se vijorile na bjelovarskom Trgu Eugena Kvaternika kazivale mjesta u kojima se hrvatska mladež redovito okuplja: od Drinovaca i Ljubunčića preko Zapolja i Čučerja pa sve do Ulma i Ehingena. Manje vidljiva, ali i prodornija svjedočanstva zajedništva ipak su se mogla doživjeti oko štandova postavljenih po bjelovarskom parku u sklopu »Sajma zvanja«, na kojem je pripadnike brojnih redovničkih zajednica mladež doslovce salijetala. Bilo je tu znatiželje prvih susreta s redovničkim habitima; bilo je i radosti ponovnih susreta sa zaređenom braćom i sestrama. No u zraku se gotovo mogla opipati i dublja vrsta bliskosti. Zajednički ples mladih i redovnika bio je tek upadljiv izraz skrivene stvarnosti koju su mnogi od prisutnih mladih već i sami proživjeli: njihove su korake s Kristovima, naime, prvi često usklađivali baš – redovnici.
Iskustvo je to i Helene Strancarić (22) iz Sesveta koju smo zatekli za štandom klarisa. »Tijekom odrastanja pokušavala sam doznati zašto je sve u svijetu toliko skladno. Odlučila sam odgovor na to pitanje pronaći u znanosti i 2019. upisala studij kemije. No pandemija je uništila sve moje planove. Kako je korona zatvorila svijet, tako je i mene zatvorila u sebe: od stresa i panike nisam uspijevala ni učiti ni polagati ispite. Izgubivši dotadašnje prijatelje, upoznala sam ljude za koje isprva nisam ni znala da su vjernici povezani s franjevcima, ali sam među njima naslutila zajedništvo. Krenula sam u crkvu i na Taboru primila bolesničko pomazanje. Tada sam prvi put i osjetila da želim biti redovnica. Mir koji sam pritom doživjela bio mi je nepoznanica, a nisam znala ni što dalje činiti sve dok štandu na kojem sam radila nije prišla sestra Hedviga. Počele smo se družiti te sam na duhovnoj obnovi koju smo zajedno prošle kod pavlina Marka Glogovića konačno dobila poticaj da joj se pridružim u redu. Kako se moj ulazak u kandidaturu poklopio s rušenjem dijela zagrebačkoga samostana koji je nastradao u potresu, na iskustvo sam morala otići kod klarisa u Brestovskom u Bosni. Ondje 21. rujna ulazim u postulaturu.«
Rijetko se uopće i govori o brazgotinama koje su potres i pandemija ostavili na srcima mladih; pa i oni su sami naraštaj koji u usporedbi sa svojim prethodnicima ne mari toliko za vidljivost i priznanje koliko za bliskost i iscjeljenje. Prava je šteta stoga što će vrhunac Susreta – euharistijsko slavlje na bjelovarskom stadionu – mnogi pamtiti po osjećaju distanciranosti i hladnoće.
Do toga su doveli i organizacijski propusti: mladi su sat i pol ranije dovedeni na stadion na kojem su – pod kabanicama koje su propuštale jednu od najjačih kiša posljednjih desetljeća i dugo bez mogućnosti da se barem djelomično sklone pod natkrivenu tribinu rezerviranu za »VIP uzvanike« – trebali pratiti duhovni pretprogram koji se zbog manjkavosti razglasa jedva mogao i čuti. Mokri i promrzli, teško su mogli upiti poticajne riječi propovijedi predslavitelja, biskupa Vjekoslava Huzjaka, da se odvaže na obiteljsku ili redovničku avanturu, ili izazovne riječi pisma pape Franje koje je pročitao apostolski nuncij Giorgio Lingua, da ustanu i brane »istinu i one čiji se glas ne može čuti u društvu«. A teško je zamjeriti onima koji su – u drugom navratu predugih govora tijekom liturgije – napuštali liturgijski prostor.
Nije se teško, doduše, složiti s izjavom, koju nam je prije euharistije dao biskup Huzjak, kako je karakteristika mladih ljudi »da se ne daju smesti od izvanjskih okolnosti, nego u svemu znaju naći lijepo«. Ali kada slavlje katoličke mladeži započinje himnom nastalim u čast papi koji je umro prije nego što je većina te mladeži rođena i kada se prije slavlja najavljuje pet minuta tišine u spomen na »gromoglasnu tišinu« za koju većina te mladeži nije ni čula, teško je ne zapitati se zašto ne dopustiti mladima da žive svoju, a ne tuđu mladost? Da pjevaju svoje pjesme i šute svoje šutnje? Otajstvena se šutnja rijetkim preostalim mladima – njih 200-tinjak – doista i dogodila na klanjanju koje je uvečer animirala »Božja pobjeda«; na susretu koji je za 2024. najavljen u Gospiću možda će se dogoditi i da na misnom slavlju najglasnije zapjevaju sami mladi. No bilo bi razborito osluhnuti i što govori tišina kojom je odjekivao izostanak desetaka tisuća »starijih« mladih koje od novoga susreta zasigurno nije odbila ni pandemija ni kiša. Ipak, razgovor što smo ga nakon euharistije poveli s vjeroučiteljicom Bogumilom Janković (36), koja je u Bjelovar dovela mlade Slatinčane, otvorio nam je i drukčije motrište. »Prezadovoljna sam što sam došla ovamo pa makar i s malom skupinom. I od toga maloga zrna može narasti golemo stablo na kojem se mogu gnijezditi ptice nebeske.« Zrno je u Bjelovaru doista posijano; kiša ga je dobrano natopila; stablo će svaki čas potjerati grane. Valjalo bi ipak pripaziti da – ne ozebe.