Malo je pjesnika kojima se može pridjenuti atribut »veliki«. Viktor Vida jedan je od njih.
Rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru, gdje je polazio gimnaziju, a završio ju je u Podgorici. Studirao je hrvatsku i talijansku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši 1937. Radio je kao knjižničar u Talijanskom kulturnom institutu u Zagrebu. Predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, a zatim radio u Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. U lipnju 1942. pošao je u Veneciju, a 1943. u Rim, gdje je radio kao prevoditelj i član uredništva Talijansko-hrvatske novinske agencije. Nakon kapitulacije Italije ostao je bez namještenja. Godine 1946. zaposlio se u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu, a 1948. pošao je sa suprugom i sinom u Buenos Aires, radeći kao državni činovnik. Tragično je skončao 25. rujna 1960. u Buenos Airesu.
Niz je motiva koji su ga pjesnički zaokupljali: Bog, svemir, ljubav i smrt, Dalmacija i njegova Boka, domovina i tuđina. Sjedinio je u sebi umjetnost, religiju, prirodu i filozofiju u formama koje su kritičari opisali kao »prozračni hermetizam«. Tridesetak pjesama objavio je u domovini do 1942., a zatim veći opus u tuđini, najviše u »Glasu sv. Antuna« i »Hrvatskoj reviji«. Taj »plemić hrvatske poezije« (M. Spahija) za života je objavio zbirke pjesama »Svemir osobe« i »Sužanj vremena«, a »Sabrane pjesme« izišle su u Buenos Airesu 1962. Objavio je niz sjajnih eseja. U Hrvatskoj je tiskano više izdanja njegovih djela.
Već nekoliko rečenica iz njegove lirske proze »Duhovna Hrvatska« svjedoči o nenadmašenoj viziji hrvatskoga duha. »Sve zemaljske kušnje kroz koje prolazi Hrvatska proistječu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama koje nam svijetle iz dubine vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođavanju politike empirijskim pokusima. (…) Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela po kojima je ona sve ono, što jest. Odatle njena vječita agonija, trajna napetost među krajnostima svijeta Cezarova i svijeta Duha.« (L)
