Što je to moglo nagnati dvadesetdvogodišnju Jozefinu Orzes da u jednom danu napusti i jasnu vedrinu roditeljskoga doma i snove o zasnivanju vlastite obitelji te da učiteljsko zvanje namjesto u beogradskim školama ostvari u indijskim misijama? Teško je reći. O svojim je duhovnim doživljajima prva hrvatska misionarka ljubavi članovima svoje obitelji pisala uglavnom šturo, a neko od njezinih iscrpnijih pisama duhovniku, bengalskomu misionaru Pavlu Mesariću, možda krije tek misijski arhiv Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. No jedno je sigurno: osim njegova nagovora koji je Jozefinu potresao u lazarističkoj crkvi na beogradskoj Čukarici početkom ožujka 1934., njezino su srce za misijsko poslanje mogla pridobiti i Mesarićeva pisma objavljivana u časopisu »Katoličke misije«.
Ulomak jednoga Mesarićeva pisama iz misije u Rančiju u knjizi »Majke odbačenih« navodi i isusovac Juraj Gusić. »Misionar je našim kršćanima sve. On je pastir njihovih duša, on im je učitelj i prosvjetitelj, on im je liječnik i savjetnik, on je njihov branitelj protiv raznih zulumčara. Od njega očekuju sve i u svemu što god ih tišti upiru svoje oči s pouzdanjem u njega kao dijete u majku. (…) Misionari čine i žrtvuju se koliko više mogu, ali taj napor često ipak nadilazi sile pojedinaca. Mnogi od misionara, satrven od prenaporna rada, morao je prije vremena leći u grob.« Makar je Mesarića smrt zatekla tek u 72. godini u francuskoj kartuziji u Mougeresu, rođeni ju je Preločanec – kako je u monografiji preloške župe zabilježio Antun Štefan – dočekao i tjelesno i duševno izmučen progonima koje je tijekom četrnaestogodišnje misijske službe pretrpio od indijskih vlasti zbog svoga zauzimanja za društvenu pravdu. No to mu je iskustvo nesumnjivo pomoglo da tijekom pet godina koje je proveo u Jozefininoj blizini odagna kušnje koje su se mladoj novakinji javile odmah po stupanju u novicijat Družbe Blažene Djevice Marije u Darjeelingu 1934.
Ipak, za bolje razumijevanje duhovne povijesti Jozefine Orzes važno je primijetiti i da prvi hrvatski misionar u Indiji nije i prvi isusovac koji je blizak redovnicama što se nazivaju i sestrama loretinkama. Naime, njihovoj su utemeljiteljici, časnoj službenici Božjoj Mary Ward, u razlučivanju poziva na djelatno redovničko služenje pomogle upravo duhovne vježbe u koje su je potajice uveli engleski isusovci, a zajednicu sljedbenica koje su se oko nje započele okupljati 1609. ustrojila je prema Konstitucijama Družbe Isusove. I loretinke su zato već u početku pogodili svjetovni i crkveni progoni koji su se u 17. stoljeću obrušili na isusovce te im je družba ukinuta 1631. No to ih nije spriječilo da svoju posvećenost svijetu izvan zidina samostana prošire na sve kontinente. Duhovnost čijim je zaštitnim znakom postala poduka djevojaka u Indiju će 1841. donijeti sestra Delphine Hart, a nakon novicijata, završena najvjerojatnije 1944., kao učiteljica u Kalkuti njegovat će je i Jozefina Orzes.
Upravo je Kalkuta bila i prvom Jozefininom postajom po prispijeću u Indiju 21. ožujka 1934., ali i prvim podsjetnikom na radosti djevojaštva koje je dvadesetih godina provela u Skoplju. U pismu od 27. ožujka, naime, svjedoči: »U Kalkuti me je dočekala sestra Terezija i bile smo cijeli dan zajedno. Mogle smo se lijepo porazgovarati jer nam nitko nije smetao. Veoma sam se ugodno osjećala u Gonxhinu (Terezijinu) društvu. (…) Iz Kalkute sam krenula prema Himalaji u osam sati navečer. (…) U Darjeelingu su nas opet lijepo dočekali, i tu sam sada u novicijatu u društvu s Nastom (ili kako se sada zove sestrom Gabrijelom Mihilit). (…) Meni su sada dali novo ime. Ne zovem se više Jozefina, nego sestra Bernarda.«
Svoju je staru prijateljicu i novu sestru i Marija Terezija – buduća Majka – duhovno krijepila u pismima i susretima za svih izazova njezina novicijata, koje je hrvatska loretinka zdušno prebrodila. Položivši vječne zavjete, mogla je započeti podučavati djevojke u bengalskoj Kalkuti te u Gayi u pokrajini Bihar, odakle su sestre zbog Drugoga svjetskoga rata čitavu školu morale premjestiti u Simlu u Pandžabu. Bernarda je tako uz bengalski brzo ovladala i hindskim jezikom, na kojem je podučavala šezdesetak učenica u Gayi. No jezik nije bio jedini izazov u radu o kojem je 1947. zapisala sljedeće: »Imamo puno posla tako da ne znam gdje ću ukrasti malo vremena. Baš danas su svršile duhovne vježbe za naše đake. U cijeloj školi imamo svega 16 katoličke djece. Svi ostali pripadaju drugim vjerama. Nadamo se da ćemo moći započeti gradnju internata za našu djecu. Samo na taj način, kad su djeca dan i noć pod našim nadzorom, možemo se nadati da ćemo im osim školskoga znanja pružiti i više prilike da upoznaju našu vjeru.«
Postavši pak 1948. upraviteljicom osnovne škole u Kalkuti, sestra je Bernarda pobliže upoznala i najtežu nevolju svojih đaka: siromaštvo. »Napravila sam korice za knjige, malu torbicu koju svećenici upotrebljavaju kad nose svetu pričest bolesnicima, te jednu torbicu za pisaći pribor. Sve ću to dati na lutriju da dobijem nešto novaca kako bih poboljšala našu sirotinjsku školu. Želim kupiti klupe za našu kupaonicu za djecu. Oni nemaju gdje staviti odijela u koja se presvlače poslije kupanja. Dosad su sve stavljali na pod pa im se često smočilo i uprljalo.«
Sestra Marija Bernarda svoje je posljednje pismo pod tim imenom odaslala bratovoj ženi 1950. U njemu se već posve jasno nazire požrtvovna težnja što će je privući novoj družbi koju je Terezija netom prije utemeljila u Kalkuti. »Sad sam bolesna od gripe, ali nadam se da će mi poglavari dopustiti da idem u školu danas popodne, jer imam crtanje u visokoj učiteljskoj školi. U razredu je samo sedam djevojaka, no ipak moram ići, jer će im ispiti početi u studenom, a one imaju mnogo toga učiti. (…) Bog zna kad ću ja biti dostojna da se pokažem pred milosrdnim Srcem Isusovim. Moram još mnogo trpjeti…«
Nastavlja se
