I ove jeseni, 28. rujna, započelo je jesensko miroljubivo bdjenje inicijative »40 dana za život«. Trajat će sve do 6. studenoga, na 40 mjesta u 38 hrvatskih gradova. Vjernici i svi ljudi dobre volje mogu molitvom i bdjenjem pred bolnicama pomoći spasiti život jednoga djeteta, novoga i jedinstvenoga ljudskoga bića koje nosi ocean kreativnih mogućnosti. Molitva i post, bdjenje, to jest prisutnost, kao i podizanje svijesti lokalne zajednice o problemu pobačaja glavni su ciljevi, stoji u mjesečnom pismu Inicijative. Udruga »Hrvatska za život« svjedoči da su njihovo zauzimanje i pomoć roditeljima pridonijeli da se 110 djece rodi.
Bdjenje je započelo marijanskim procesijama u Splitu i Zagrebu. U Splitu je 27. rujna, nakon okupljanja ispred rodilišta na Firulama, procesija ulicama grada došla do Gospe od Pojišana, gdje je slavljena euharistija. U Zagrebu se bdjeti počelo 28. rujna okupljanjem na Kamenitim vratima, a procesija je ulicama došla do Bazilike Srca Isusova, gdje je slavljena misa. Kao uvod u inicijativu u Zaboku je održano klanjanje, a u Slavonskom Brodu interdisciplinarni stručni skup »Odgovornost za život u demografskoj obnovi Hrvatske«.
»Biti glas onih koji glasa nemaju, najmanjih među nama«, geslo je Inicijative. Iako se toliko puta čulo da se napredak neke zajednice mjeri time kako ona postupa s najranjivijima, kojima je najpotrebnija skrb, čini se da se još nerođena djeca namjerno prešućuju kao nešto nevažno, čak kao fantomi, kao nepostojeća bića. Ako se o nekome ne govori, njega kao da nema.
Uništavanje čovjeka na početku njegova života često se predstavlja kao rješenje, a ne kao problem. Proteklih godina rastu pokušaji neutraliziranja pobačaja. Nakon Izvješća o reproduktivnim pravima Europskoga parlamenta iz lipnja 2021., popularno zvanoga Matićevo izvješće, u kojem je pobačaj predstavljen kao usluga i »zdravstvena mjera« koju su sve članice EU-a pozvane omogućiti (iako trudnoća nije bolest), u završnoj inačici dokumenta bila je izbačena jedini put spomenuta riječ »dijete«. I dok je francuski predsjednik Macron opetovano izjavljivao da pobačaj treba biti »pravo«, Ustavni sud SAD-a krajem lipnja ove godine ukinuo je presudu iz 1973. Roe protiv Wadea, čime je ustanovio da ustav Sjedinjenih Država ne sadrži »pravo na pobačaj« te vratio to pitanje u nadležnost pojedinih saveznih država.
Korisno je prisjetiti se da je u presudi Roe protiv Wadea tzv. »pravo na pobačaj« izvedeno iz prava na privatnost i prava na zdravlje, kao i da je Svjetska zdravstvena organizacija 1948. zdravlje odredila kao »ne tek odsutnost slabosti ili bolesti, nego stanje posvemašnjega fizičkoga, psihološkoga i socijalnoga blagostanja«.
Početkom srpnja 2022. parlament Europske unije odgovorio je Rezolucijom u kojoj osuđuje odluku američkoga Ustavnoga suda te vidi u njoj »nazadovanje u području prava žena te seksualnoga i reproduktivnoga zdravlja«. Prvi put u povijesti Europski parlament ide i korak dalje te poziva da tzv. »pravo na pobačaj« postane dio Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Iako spomenuta rezolucija nije pravno obvezujuća, izražava stajalište većine zastupnika u Europskom parlamentu o tom važnom pitanju.
U lipnju je pak hrvatska javnost doživjela provalu propobačajnoga diskursa (iako se zapravo nije radilo o abortusu, nego o feticidu), a 2. rujna Opća je skupština Ujedinjenih naroda zakoračila korak bliže prihvaćanju pobačaja kao dobroga rješenja čitave lepeze problema: siromaštva, rasizma, ugroze zdravlja, nepravde spolnoga nasilja, diskriminacije žena (jer muškarci navodno ne podnose trudnoću i porod), a odnedavno čak i ekološke krize i klimatskih promjena. Ta UN-ova rezolucija zagovara »pristup sigurnomu pobačaju« portretirajući ga kao »pravo« i pravdu za žrtve spolnoga nasilja.
Tijekom rasprave suzdržanost i protivljenje došlo je od afričkih zemalja i zemalja Bliskoga istoka te pojedinih europskih zemalja. »Svaka zemlja trebala bi odlučiti o zakonu koji regulira pobačaj bez ikakva upletanja izvana«, izjavio je predstavnik Nigerije. »Država bi trebala pomoći ženama da izbjegnu pobačaj i osigurati majkama i njihovoj djeci zdravstvenu skrb i socijalnu potporu«, rekao je citirajući prošle napise UN-a, poglavito dokumente Međunarodne konferenciju UN-a o stanovništvu iz 1994. u kojoj je pobačaj pojmljen kao praksa koju treba izbjegavati. Nigerijski je predstavnik upozorio da bi žene, ako pobačaj postane službeni odgovor UN-a na trudnoće u složenim situacijama, mogle biti izložene pritisku da učine pobačaj. Zanimljivo je što baš ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta poput zemalja EU-a i Japana, u kojima je informiranje o spolnosti, rađanju i trudnoći dominantno, i koje se suočavaju s demografskim kolapsom, vape za pobačajem kao nečim neizmjerno potrebnim, nužnim, što silno nedostaje ženama i što ih jedino može spasiti.
Naivnu, inteligentnu i dobronamjernu promatraču izvanzemaljcu ovaj bi se kratak prikaz vjerojatno učinio neshvatljivim. Jer ono isto Matićevo izvješće poziva i na »prevenciju pobačaja«. Zašto sprječavati nešto medicinski i etički neproblematično, što treba promicati? Pogotovo ako bi razumio zašto je život temeljna vrijednost i ako bi razumio smisao medicine: liječenje, prevencija i rehabilitacija. Poznata je mnogim ljudima Hipokratova zakletva, a većina zna toliko biologije da može razlikovati organizam od stanice. Danas je poznato da se zametak kao nova molekulska kompozicija ponaša kao organizam, a ne kao puki skup stanica, da nije dio ljudskoga bića, nego cijelo biće. Zna se i dovoljno o identitetu kao supstancijalnom; iako se sve molekule čovjekova tijela izmijene otprilike svakih sedam godina, to je i dalje isti čovjek. Poznata je vjerojatno i statistika da je većina žena u Europi koja se odluči na pobačaj u braku i da već imaju djecu te da suvremene javne politike često ne podupiru i ne olakšavaju roditeljstvo.
Kada je Ustavni sud Republike Hrvatske 2017. pitao medicinske, pravne i etičke stručnjake kada počinje ljudski život, dobio je gotovo jednoglasan odgovor: spajanjem muške i ženske gamete. Jedino je izdvojeno mišljenje imala prof. Anđelka Radojčić Badovinac, no i njezino stajalište moglo bi se nazvati umjerenim. U buri podignutoj u lipnju ove godine, međutim, javila se pravnica prof. Ana Horvat Vuković s izjavom da »dijete ne postoji dok se ne rodi, nema pravnu osobnost, do toga trenutka njegovi roditelji odlučuju o njegovim najboljim interesima«. Neki pokušavaju pomiriti suprotstavljene strane i pronaći kompromisno rješenje. Tako je dr. Asim Kurjak ustvrdio da je »život fetusa važan od trenutka začeća, ali mu vrijednost raste razvojem«. Takvo mišljenje prihvaća da postoje slučajevi kad život fetusa gubi na važnosti pod određenim okolnostima. Čini se teškim iz te hrpe proturječja izvesti valjane zaključke i osmisliti djelovanje. Pitanje je odakle kulturni zaokret u korist negacije života i kako afirmirati njegovu vrijednost.
Marina Katinić Pleić
