Poštovani! Mežnjar sam u jednoj ličkoj župi. Razgovarao sam sa župnikom na koji način zbrinuti staro i istrošeno liturgijsko ruho. Konkretno, riječ je o misnici… Treba li se prema njoj postaviti kao prema blagoslovljenom predmetu ili…
Čitatelj
»Izvorište liturgijske odjeće ne treba tražiti u sakralnoj odjeći kakvu je Mojsije propisao za hramski kult, kao što su to činili srednjovjekovni liturgičari. Sadašnja odjeća svoje podrijetlo vuče od stare grčko-rimske građanske odjeće, jer se u starini koristila jednaka odjeća koja se rabila za društveni život«, piše naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško, a već iz te rečenice nameće nam se misao da se i s liturgijskim ruhom – kada je staro i istrošeno – treba postupati s poštovanjem, rekli bismo i većim nego kada je riječ o jednostavnoj svakodnevnoj odjeći koju, premda je stara i istrošena, jednostavno ne bacamo u smeće, nego ju nastojimo sačuvati, reciklirati, a u krajnjem slučaju – ako za to imamo mogućnosti i prilike – spaliti. Ljudi su ju nekada i zakapali i na taj ju način, da tako kažemo, vratili »materijalnomu svijetu« kojemu pripada. Obredna je odjeća, piše dr. Šaško, »na tragu obične odjeće, ali se uvijek od nje razlikuje«, pa o tome valja voditi računa. No ne moramo ju skrupulozno čuvati ako se istrošila i ako više nije za upotrebu, nego se prema njoj moramo odnositi s poštovanjem dok se njome služimo.
Jedan me prijatelj uvjeravao da postoji razlika između samostana i manastira, ali nije znao pojasniti u čemu se razlikuju. Ja sam mislila da je riječ o istoznačnicama…
Monika
Da ne idemo daleko u tumačenja, posegnuli smo za Hrvatskom enciklopedijom koja pojašnjava ono što svi mi, kao vjernici, već i znamo – to jest da je samostan »zgrada u kojoj prema pravilima svojega reda žive redovnici ili redovnice«. »Naziv samostan prijevod je grčke riječi monastḗrion (µoναστήριον; od XIX. st. u Katoličkoj Crkvi upotrebljava se umjesto starih sinonimnih naziva manastir (namastir), klaustar (ili kloštar), konvenat, koludrište, stanište.« Kako se u 4. st. monaštvo proširilo na Zapad, taj je »tip monaških nastamba, odnosno kasnijih istočnih manastira, utjecao na arhitektonsku shemu samostana na Zapadu«. Samostani postoje i u istočnom kršćanstvu (ali i u drugim religijama kao što su islam, hinduizam i budizam), gdje se nazivaju manastirima (grč. µοναστήριον, prema µόνάξεινος: živjeti sam, od µόνος: sam, lat. monasterium). To je zajednička nastamba u kojoj žive monasi ili monahinje; u užem smislu riječi pravoslavni samostan, duhovno i kulturno središte istočnoga kršćanskoga svijeta. Načinom gradnje može biti pećinski, skitski (šatorski) i zidani (lavra). Prvi cenobitski manastiri (život u zajednici) nastali su u IV. st.«
