Sveti Augustin jednom je prilikom poistovjetio svijet s knjigom i ustvrdio da su oni koji ne putuju pročitali samo jednu stranicu toga iznimno opsežnoga i bogata djela. Analogno tomu, oni koji svoje dojmove i zapažanja s putovanja prenose na papir s namjerom da njihovi suputnici postanu i ti, spomenuti čitatelji maloga broja riječi, putuju svijetom i čitaju svijet zapravo dvostruko jer svoje putovanje prvi put proživljavaju u stvarnom vremenu, dok ga drugi put imaju priliku ponovno iskusiti u vremenu pisanja teksta. Ljubomir Vranješ, autor djela »Za Boga i Santiaga« objavljena u izdanju Glasa Koncila 2022. godine, za svoje će putovanje do Santiaga de Compostele tako reći: »Putovao sam dvaput, jednom te 2015., fizičkim naporom i ljudskom upornošću, kao što su putovali i drugi hodočasnici. Imao sam sreću da proputujem to hodočašće opet, još jednom, kroz retke ovog putopisa, trajno ga utiskujući u svoje srce.«
Očigledno je da Vranješevo putovanje nije bilo turističkoga karaktera te da se ono zbivalo na još dvama dodatnim planovima – na onom prostornom, vidljivom, koje se moglo mjeriti stotinama prijeđenih kilometara i na onom unutarnjem, nevidljivom, ali itekako mjerljivom planu: »Nisam sve razumio, ni shvaćao, ali znam da sam malo pomalo rastao. Rastao sam polako i temeljito, a otajstva vjere počela su se polako uvlačiti u mene, poput dima i mirisa onih svijeća. (…) Put nije nudio samo lijepe krajolike, veličanstvene građevine i bezbrojne legende, put je donosio i priče o iskušenjima, upirao je na razmišljanja o izboru i važnosti vlastite volje koju svaki pojedinac i narod ima, i odlukama koje donosi. Ponudio je i razmišljanja o molitvi, snazi i nužnosti molitve u svakodnevnom životu, vjeri i ustrajnosti, vjeri i molitvi koje su skupa sposobne jednom, za svagda, nastaniti se i sjati u duši čovjeka, donoseći velike plodove.«
Može se stoga reći da autorov pravi cilj putovanja zapravo nije bilo mjesto Santiago de Compostela, nego mjesto promijenjena pogleda na život: »Nije važan broj prijeđenih kilometara, niti su bitni krasni vinogradi i vina La Rioje, sasvim je nebitno je li čovjek uspio uhvatiti za rogove kojeg od srditih bikova na srpanjskoj trci u Pamploni ili poslije u Estelli, ništa ne znače lijepo popločene ulice Burgosa ili Leóna, svi ti spomenici, i sva ta hodočasnička sila. Nema koristi od lijepih fasada zgrada, pažljivo izrezbarenih crkvenih ornamenata i svakakvih drugih detalja. Što čovjeku vrijedi ili donosi izgled nekakva ugostiteljskog objekta u Baskiji ili Galiciji, ili izgled pločica interijera nekakva restorana, ako nakon ovog putovanja hodočasnik nije dopustio da Sijačevo sjeme padne na plodno tlo i izraste u bujno klasje? U protivnom, hodočasnik, držim, dovodi sebe u opasnost da živi u vlastitoj stvorenoj iluziji što taj hodočasnički put jest ili bi trebao biti. Najvažnije bi trebalo biti što od svog života učiniti nakon takva hodočasničkog iskustva; što ćemo sa Sinom Groma i kako ćemo izići na kraj s Onime u koga je Riječ, kako tu Riječ otkriti, pravilno protumačiti i primijeniti u stvarnom životu? A Istina je samo jedna.«
Ljubomir Vranješ svoju je knjigu »Za Boga i Santiaga« podijelio na sedamnaest poglavlja koja započinju riječima iz Svetoga pisma te na taj način najavljuju osnovni motiv na kojem autor »podiže« svako sljedeće poglavlje. Prvo i posljednje poglavlje zaokružuju cijelu hodočasničku priču s obzirom na to da su gotovo identična te da počinju i završavaju na istovjetnom mjestu – na Napoleonovu putu koji je, autoru nepoznat projektant, odlučio »ispružiti« u blizini pelješkoga groblja. Na početku se na toj stazi nalazi autor kao trinaestogodišnji dječak, a na kraju – ponovno autor, ali ovaj put kao četrdesetogodišnji muškarac. Obojica promatraju predvidljivu, znanu, nemaštovitu i očekivanu stvarnost u dolini i suprotstavljaju joj tišinu i mistiku francuskoga, Napoleonova puta. U obojici je promatrača jasno izražena svijest o nužnosti silaska niz stazu, koji nalikuje silasku apostola s gore Isusova preobraženja, u svakidašnjicu koju svaki čovjek ima zadaću preobražavati preobrazbom kojom je i sam bio zahvaćen. Naziv knjige, valja istaknuti, autor duguje El Cidu, španjolskomu narodnomu junaku, i njegovu borbenomu pokliču: »Za Boga i Santiaga – na njih! Inspiriran žestokom, ali duhovnom borbom, koju čovjek vodi cijeloga svojega životnoga vijeka protiv Zla, koje nikada ne posustaje, koje je uvijek čovjeku za petama, a vremena za razliku od čovjeka ima koliko hoćeš, činilo mi se zgodnim ovom djelu dati upravo taj naslov, u skraćenoj verziji, jer hodočašća, kako ih god okrenuli, duhovna su kategorija i duhovna bojna polja.«
Na tom bojnom polju dugačku osamstotinjak kilometara, kao, uostalom, i u životu, postoje one lakše i one izazovnije, teže rute, postoje usponi i padovi, trenutci koji su mirniji i oni u kojima čovjek, s molitvom na usnama da izdrži još samo jedan dan, hoda na rubu odustajanja. Postoje, nadalje, planinski predjeli i predjeli ravnica, oaze i pustinjski predjeli, gradovi, sela i njihove znamenitosti. Na jednom takvom hodočasničkom putu neizbježni su i trenutci susreta s nepoznatim ljudima koji u samo nekoliko koraka uspijevaju ostaviti trag u životu hodočasnika, kao što postoje i trenutci u kojima se zbog umora i iscrpljenosti javljaju napuknuća bliskih, prijateljskih odnosa. Na tom intenzivnom i nadasve jedinstvenom putu mijenjaju se krajolici, mijenjaju se odnosi, mijenja se u potpunosti čovjek sam.
Biti hodočasnik, sudeći prema ispisanu svjedočanstvu autora Vranješa, znači biti uvijek na putu, ali isto tako znači i na tom putu slijediti, poput mudraca s istoka, zvijezdu kralja rođena u Betlehemu. Priča o toj zvijezdi, o tom najvažnijem životnom putokazu, središnja je, a možda i najljepša, najpoetičnija priča Vranješeve knjige. U njoj se autor prisjeća časnih sestara augustinaka koje su svakomu hodočasniku predale po jednu, od papira skrojenu šesterokraku zvijezdu, ukrašenu bojama drvenih bojica, a možda i pastela. »Rekoše nam one otprilike tad da je Krist jedina prava, istinska zvijezda koja vječno sja, a da ovu, koju su nam predale, nosimo sa sobom kao podsjetnik na današnji dan i udijeljeni nam blagoslov, sve tamo do Santiaga. Bila je to, a još uvijek jest, zvijezda od papira koja sja na jedan poseban način: prodirala je ne samo u dubinu srca, već je pokretala i preokretala misli, uključivala se poput živčanog impulsa u kemijske procese između moždanih stanica, bistrila je um i spoznaju, davala je odgovor i podučavala o svrsi i cilju ne samo ovog hodočasničkog puta nego i onog još važnijeg – cjeloživotnog.«
Putopis »Za Boga i Santiaga« tekst je o hodočašću jednoga pravnika s poluotoka Pelješca koji je krenuo Putom svetoga Jakova i stigao do katedrale u kojoj se čuvaju posmrtni ostatci Zebedejeva sina, Ivanova brata, zaštitnika Španjolske. Međutim, taj je tekst i puno više – to je tekst o putovanju predjelima ljudske duše, ali i svojevrsni udžbenik u kojem se isprepleću, povezuju i međusobno nadopunjuju znanja iz područja povijesti, geografije, povijesti različitih vrsta umjetnosti, kulture, religije i mitologije. Uzevši u obzir da je na hodočasničkoj stazi svetoga Jakova izgrađeno oko 1800 građevina od velikoga povijesnoga značaja, ne čudi autorova potreba da upozna svoje čitatelje sa što je više moguće korisnih podataka, ali ono što uistinu čudi i ispunjava divljenjem širina je znanja i količina informacija kojima autor Vranješ raspolaže. Tako, primjerice, posljednju opisanu znamenitost – katedralu svetog Jakova – iščitava kao višeslojnu povijesnu priču iz koje ispadaju razni likovi i povijesni događaji, vremenom odvojeni, ali njome povezani. Iz toga proizlazi da je sve povezano i da su svi povezani. Svoj hodočasnički put, koji je, poput Napoleonova puta, praćen svojevrsnim odmakom od svakidašnjice i ljudi u njoj, autor tako nije prošao sam – svjestan je da su naposljetku taj hod s njim odradili i svi pokojni za koje svijeće gore u hodniku apostolove kripte od kojih jedna zasigurno tinja toplinom djedovih riječi: »A di si do sada, sokole?«
