Među osamdesetak misionara i misionarki koliko ih je dala naša domovina Hrvatska, koji u siromašnim zemljama svijeta evangeliziraju, grade škole, bolnice, crkve, poučavaju ljude raznim zanatima, pružaju zdravstvenu zaštitu i hrane gladne, ističe se i s. Mirjam Filipović, redovnica družbe Služavaka Kristovih, koja već osmu godinu djeluje u Haitiju, jednoj od najsiromašnijih država svijeta. S čitateljima u Hrvatskoj, u koju je navratila ljetos, posjetivši i slavonskobrodsku župu sv. Josipa radnika, rado je podijelila detalje o svom radu s djecom i potrebitima u Haitiju te izgradnji tamošnjega Centra svete Obitelji za odgoj i obrazovanje.
Njezina misionarska avantura započela je u siječnju 2015. kada joj je u župi sv. Josipa radnika nadbiskup Đuro Hranić kao prvoj redovnici iz njezine družbe predao misijski križ i udijelio svoj pastirski blagoslov. Kako je završila teologiju, a i medicinska je sestra, za djelovanje u misijama pripremala se godinu dana u Rimu, a djelovala je i dva mjeseca u misijama u Indiji. Po dolasku u Haiti u početku je djelovala uz dvije sestre služavke Maloga Isusa. Vidjevši tolike potrebe stanovništva, promišljala je što može još više učiniti da im pomogne. Odlučila je osnovati Centar svete Obitelji za odgoj i zdravstvo u siromašnom gradiću nedaleko od haićanske prijestolnice Port-au Princea. Kako su izgledali početci centra 2017. s. Mirjam svjedoči:
»Prvo smo sagradili zaštitni zid, obnovili zgradu, iskopali bunar dubok 78 m, a potom i svu ostalu infrastrukturu. Sve je uz Božju pomoć i milodare dobročinitelja bilo gotovo 2019., kada je u Centru započela i prva školska godina. U početku je bilo 54 djece u tri razreda. Kako su bili različitih uzrasta od osam do 15 godina, napravili smo poseban program. Zaposlili smo ravnatelja i tri učitelja, koje smo plaćali, a za djecu je sve bilo besplatno. U školi su imali jedan obrok dnevno. Hrana je skromna i jednostavna. To je obično riža ili tjestenina s povrćem. Rijetko smo imali mesa, a rijetko je bilo i ribe iz konzerve ili riže s dodatnim proteinima. Oko centra smo iskrčili bodljikavo trnje i zasadili drveće koje daje plodove papaje, nara i drugoga voća te povrće koje u tom podneblju uspijeva. U životu stanovništva male su mogućnosti za promjene jer je, primjerice, nepismeno 70 posto ljudi. Nadalje, iako je naša zajednica nedaleko od mora, oni nikada nisu vidjeli more jer nemaju za to mogućnost«, ističe s. Mirjam. Osim djelovanja usredotočena na odgoj i potrebe djece, s. Mirjam posjećuje starije i bolesne i nosi im pričest. Prema mogućnostima redovnice pomažu i bolesnima da dođu do liječnika.
U centru se radi i s mladima od 19 do 21 godinu na strukovnom obrazovanju. »To je prva škola takve vrste na tom području jer zbog siromaštva oni ne mogu plaćati škole. Tako je 315 mladića i djevojaka dobilo na kraju ove školske godine diplome za izučene zanate: električari, keramičari, vodoinstalateri, zidari i postolari. To je vrlo korisna investicija, a ujedno je to prilika da ih ne odvuku u kriminal. Time ih ne prepuštamo onima koji im u ruke daju oružje, nego im mi dajemo oruđe u ruke. Zbog situacije koja se stalno mijenja tamo se ne može ništa dugoročno planirati, sve moramo prilagođavati situaciji. Uz to što radimo s mladima radimo i na opismenjavanju odraslih, što je dosta teško jer oni nemaju puno vremena za obuku. Najviše me boli što ta djeca uz besplatan obrok koji im dajemo u školi kod kuće ne jedu jer nemaju hrane. Nevolja je tamo natjerala ljude da od zemlje prave kolačiće i njih jedu da utaže svoju glad. To je strašno, to je dokaz na što su sve spremni. Nama koji živimo u Europi to je nezamislivo i gotovo za ne povjerovati, dok ne doživimo. No za razliku od ljudi razvijenoga svijeta koji žive u izobilju i nisu sretni, oni su, iako gladni, zadovolji s malo i sretni su. To je dokaz da čovjek ne živi samo od kruha, da osim materijalnoga ima i duhovnoga, a to razvijenomu svijetu nedostaje«, svjedoči s. Mirjam.
O tome kako duhovno poučava i katolike i one koji nisu vjernici sugovornica napominje: »Svi oni vide što im činimo i preko naših dobrih djela potiču nas da im govorimo o vjeri, o Bogu. Ja s njima dijelim njihovu svakidašnjicu i to je njima najveći dokaz da nam vjeruju. Ljubav koju im dajem oni uzvraćaju svojim povjerenjem. Župa koja tamo djeluje je mlada, osnovana je 2014. godine. Ima oko 1500 vjernika katolika, imaju župnika i kapelana. Mise traju i više od dva sata i nikad se ne zna kad će početi i završiti. To je njima jedina mogućnost da se sastanu, razmijene iskustva tako da uz misu imaju svoja druženja i obično nedjeljom provedu cijeli dan u crkvi.«
Kada se nedavno vraćala u misiju, u Haitiju su počeli veliki neredi. No hrabra misionarka nije uopće pomišljala o odustajanju, nego je do Haitija došla drugim putom, preko Dominikanske Republike.
Službeni jezik u Haitiju je haićanski kreolski, a s. Mirjam ga je u osam godina svoga djelovanja dobro svladala te je za naše čitatelje na tom jeziku napisala zahvalu djece s Haitija: »Che donate, mesi pou lanmou Nou montre, le Nou voye ed nou. Bondye beni Nou. Nap priye pou Nou.« To na hrvatskom znači: »Dragi naši darovatelji, hvala na vašoj ljubavi koju pokazujete šaljući nam pomoć. Bog vas blagoslovio. Molimo za vas.«
