Učenik oduvijek traži svojega učitelja. Još u antičkoj Grčkoj učitelji su imali škole, kamo bi njihovi učenici morali doći da ih slušaju. Tako je i danas: mladi čovjek odabire koji će fakultet upisati i tko će mu biti mentorom. No s Bogom je drukčije. U čitavoj je povijesti jedinstvena pojava Isusa koji sam kreće u potragu za svojim učenicima i sam ih odabire. A kako ne postoji mjesto na svijetu kamo Bog ne bi došao da susretne čovjeka, tako i Isus svoje učenike pronalazi svagdje – čak i na radnom mjestu.
Jedan od takvih poziva bio je i poziv carinika Mateja, koji je ubirao porez za okupatorsku rimsku vlast na prometnom putu kraj Kafarnauma, gdje se iz Galileje prelazi u Siriju. Matejevo zvanje bilo je u ono doba osobito omraženo: carinike su svi prezirali jer su bili korumpirani, a drugi su ih Židovi smatrali i obredno nečistima. Ni jedan učitelj u Izraelu stoga ne bi poželio Mateja za svojega učenika: oko novca se oduvijek vrtio i on i njegov život.
No jednoga dana dogodio se neviđen prevrat. Slikar Caravaggio to je zauvijek zabilježio na slici jednostavna naziva – »Matejev poziv«. Matej u mraku svoje carinarnice radi ono što je oduvijek radio: broji novac. Sam Isus ulazi u njegov mrak. Onomu koji je sama Čistoća ne smeta ući u nečistoću, koju označava poganski novac. Isus, naprotiv, upire prstom u Mateja i kaže mu: »Pođi za mnom.« A to znači: »Tebe zovem. Tebe želim. Ti ćeš jednoga dana napisati evanđelje o meni. Tvoji prsti koji su nekoć brojili novac postat će prsti koji liječe druge. Tvoja prezrena ruka napisat će evanđelje koje će se dičiti baš tvojim imenom – Matejevo evanđelje.« Doista, Isus dolazi na svako mjesto, i ni jedno nije za njega zaključano. Nigdje nije tako mračno da on ne bi mogao unijeti svoje svjetlo.
