Na mrežnom portalu posvećenu Mjesecu hrvatske knjige stoji da je to nacionalna manifestacija koju od 1995. godine po odluci Ministarstva kulture i medija organiziraju Knjižnice grada Zagreba. Traje od 15. listopada do 15. studenoga i u tom periodu raznovrsnim i mnogobrojnim programima promiče kulturu čitanja i pisanja kao izrazito važnih društvenih vrijednosti. Navodi se nadalje kako su prve godine manifestacije sudjelovale 102 knjižnice s petstotinjak programa. Taj je broj s vremenom rastao te je 2019. godine u manifestaciji sudjelovalo oko 250 knjižnica i ustanova s više od 2200 programa vezanih uz temu manifestacije. Na mrežnim se stranicama također spominju i podatci vezani uz ovogodišnju manifestaciju čija je tema »Generacija K«. Time se aludira na postojeće podjele generacija (generacija Y, generacija Z…), a stavlja se naglasak na dva ključna pojma – knjigu i knjižnicu. Temom se želi skrenuti pozornost na prilagodbu knjižnica potrebama novih generacija, ali i upozoriti na specifična obilježja današnjih mladih: mobitel u ruci, ekološka osviještenost, kao i osamljenost i zabrinutost, te istaknuti kako im knjižnica, odnosno knjiga, može pomoći. Izabrani moto glasi: »–Misli na sebe čitaj! <https://mhk.hr/data/source/Obrazac_za_prijavu_podaci_o_autoru.docx>«
Nužno je da se svako vrijeme, svaki period u povijesti čovječanstva suočava s određenim teškoćama jer je jedino to preduvjet promjene i rasta. I čini se nekako da je uvijek u onom vremenu prije bilo ne samo drugačije, nego i osjetno lakše, jednostavnije, bolje. Iz današnje perspektive čini se da su mladi prije više čitali, da su čitali bolje i, ono najvažnije, da su voljeli čitati. Ne promatrajući prethodnu pretpostavku činjenično, nego iskustveno, na temelju onoga što se uočava promatranjem mladih danas i njihova odnosa prema knjizi i čitanju može se reći da ta spomenuta pretpostavka nije previše romansirana te da u njoj ima istine. Međutim, istinu o vremenu uvijek valja promatrati i unutar okolnosti u kojima se u dotičnom vremenu živjelo. Zaista, ne tako davno čitalo se više, ali tada još nije bilo distrakcija poput radija, televizije, filma i, naposljetku, računala i interneta. U vrlo kratku periodu čovječanstvo je prešlo iz vremena u kojem knjiga gotovo i nije imala nikakvu konkurenciju u vrijeme u kojem je konkurencija knjizi i mnogobrojna i snažna, stoga se može reći da novi mediji mijenjaju recepciju književnosti i da je, očito, nužno, kako stoji u programu ovogodišnjega Mjeseca hrvatske knjige, prilagoditi i knjigu i knjižnice potrebama novih generacija.
Prilagoditi, s jedne strane, znači pomiriti se s postojećim stanjem. U tom je smislu prilagodba zapravo poraz knjige, svojevrsno priznanje da se u pogledu povratka mladoga čovjeka knjizi više ništa ne može učiniti. S druge strane prilagoditi znači učiniti da nešto odgovara sredini i prilikama u kojima se nalazi. U tom smislu prilagodba označava borbu koja na području književnosti nije ni nova ni nepoznata. Primjerice, August Šenoa, nezadovoljan hrvatskim čitateljima u 19. st., uspijeva stvoriti čitateljsku publiku također jednom prilagodbom – intervencijom popularne književnosti u onu visoku. Šenoa piše povijesne romane s namjerom da pouči, ali u te povijesne romane umeće razne ljubavne priče i zgode koje privlače onodobne čitatelje knjizi. Tako oni, čitajući o nesretnoj sudbini Dore Krupićeve i Pavla Gregorijanca, uče zapravo o sukobu građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca.
U kojem će se smjeru kretati prilagodba knjižnica mladim čitateljima, preostaje vidjeti. Međutim, jedna vrsta prilagodbe traje već neko vrijeme i odnosi se na pojavu književnosti tamo gdje mladi provode najviše vremena – na društvenim mrežama. Glavna urednica portala Booksa.hr Ivana Dražić u svom tekstu »Stara slava, novi život književnosti: o mladima i književnosti na društvenim mrežama« navodi statističke podatke koji pokazuju da se u Hrvatskoj čak 95 posto korisnika interneta od 16 do 29 godina koristi društvenim mrežama. Gotovo svi adolescenti imaju pristup internetu od kuće (99,5 %), 95,1 posto preko mobitela, a 77,9 posto u školi. Svaki treći adolescent društvenim se mrežama koristi od tri do pet sati dnevno, a svaki peti adolescent više od pet sati dnevno. Čim stigne notifikacija, gotovo svaki drugi adolescent odmah provjerava društvene mreže, svaki treći provjerava ih nekoliko puta dnevno, a svaki peti adolescent društvene mreže provjerava stalno, bez obzira na to je li stigla notifikacija ili ne. Instagram je društvena mreža na kojoj polovica mladih provodi najviše vremena – oko 50 posto njih, zatim slijedi YouTube – 20 posto, WhatsApp – 13,7 posto, Snapchat – 11,3 posto, Facebook messenger – 2,3 posto i Facebook na kojem najviše vremena provodi samo 0,6 posto adolescenata.
Preko društvenih mreža književnost može doprijeti iz knjiga i knjižnica (gdje je većini mladih nevidljiva jer knjižnice očito nisu mjesta koja posjećuju niti su knjige ono za čim posežu) do prostora koji je virtualan, ali koji je u svojoj virtualnosti znatno posjećeniji od bilo kojega drugoga zbiljskoga prostora danas. Tako na društvenim mrežama književnost postaje vidljivija, dostupnija, pristupačnija, ali ona i dalje u svojoj biti ostaje ono što je bila i onda kad je bila uklesana na kamen i ono što je bila onda kada se pisala rukom i ono što je bila i ono što jest otkad se tiska na papir – književnost. Može li se onda očekivati da netko tko ne pokazuje ni najmanji interes za književni tekst zavoli književnost samo zato što ju je susreo u njemu svojstvenu okruženju? Teško se na to pitanje može dati jednoznačan odgovor. Prisutnost književnosti na društvenim mrežama može učiniti da se nad pojedinim tekstom zastane; tekst tada ima priliku zaintrigirati i odvesti čitatelja do nekoga drugoga teksta, do nekoga drugoga autora i u neke druge predjele u kojima se odjednom sadržaji više ne komentiraju skraćenicama i emotikonima, nego se, na opće iznenađenje, čitaju. S druge strane, onaj koga književni tekst uopće ne zanima sigurno ne će zastati nad objavljenim sadržajem, nego će ga zanemariti kao i svaku drugu objavu koja ne pripada području njegova interesa.
Prisutnost književnosti na društvenim mrežama dobra je prilika, također, da se ponovno afirmiraju kratke književne vrste, prije svega one lirske, koje su u odnosu na prozne bile zanemarivane čak i onda kada se po knjige češće odlazilo u knjižnice.
Uobičajena je pojava na društvenim mrežama objavljivanje stihova pojedinih autora na statusima ili u pričama koje korespondiraju s trenutačnim raspoloženjem korisnika društvenih mreža. Na taj način književnost zaista postaje vidljivija, ali i ta vidljivost od svoga recipijenta traži da joj se pristupi onako kako joj se pristupa kada su riječi, umjesto na ekranu, ispisane na papiru. Jednom je prilikom pjesnikinja, književna kritičarka, esejistica i teoretičarka književnosti Tea Benčić Rimay rekla da iščitavanju lirske pjesme treba posvetiti onoliko vremena koliko se posvećuje i iščitavanju romana jer sve ono što je romanopisac izrekao na nekoliko stotina stranica pjesnik je sažeo u samo nekoliko redova. Učiniti poeziju vidljivijom, a istodobno ju čitati samo kao status na društvenoj mreži, a ne kao ono što ona jest – književni tekst, može se učiniti i pogrješnim i površnim, a upravo je površnost u procesu čitanja jedan od osnovnih načina na koji mladi ljudi pristupaju tekstu danas. Stoga da, književnost na društvenim mrežama povoljna je prigoda za čitanje, ali istodobno i za problematiziranje cijeloga toga kognitivnoga procesa.
Iako si čovjek današnjice voli utvarati da je njegovo vrijeme drugačije od svih prijašnjih vremena, dobro bi bilo osvijestiti si da je uvijek, u svakom vremenu, bilo onih koji su od malih nogu zaljubljeni u književnost, onih koji su se u pisanu riječ zaljubili nečijim posredovanjem i, naposljetku, onih koji su, kako kaže Cesarić, za stihove kovane strašću zatvorili svoje srce. U prvom će slučaju čovjek beziznimno pronaći put do knjige, a u preostala je dva slučaja, čini se, na knjizi da nađe put do čovjeka, od kojih jedan možda vodi i preko društvenih mreža.
