O ravnopravnosti hrvatskih umjetnika s najvećim svjetskim umjetnicima pisala je Slobodna Dalmacija i njezina Eda Vujević svrativši pogled na izložbu »Od Donatella do Alessandra Vittorije: 1450. – 1600.« otvorenu nedavno u Veneciji. Ondje su izloženi i radovi dvojice hrvatskih umjetnika – Nikole Firentinca i Ivana Duknovića, a znakovito je da se ondje nalaze i djela kipara Alessandra Vittorije, koji je autor skulptura izrađenih 1559. godine za renesansnu kapelu trogirske katedrale, koja je posvećena sv. Ivanu Trogirskomu, a kipovi su sredinom 17. stoljeća prebačeni na vrh zvonika katedrale. Tako se vrhunska djela te trojice autora mogu vidjeti ne samo u Veneciji, nego i svaki dan – u Trogiru. Trogiranin Ivan Duknović (1440. – 1509.), jedan od najvećih hrvatskih kipara iz razdoblja renesanse, poznat je i kao Iones Dalmata. Svojim radom stekao je svjetsku slavu, a najveća djela izradio je u Italiji i Mađarskoj. Pretpostavlja se da je klesarski zanat izučio radeći s ocem koji je bio protomajstor trogirskih kamenara, ali još nije poznato tko su mu bili učitelji. S dvadeset godina otišao je u Rim te vrlo brzo stupio u službu kardinala Pietra Barboa, kasnije pape Pavla II., te izradio dva portala na Venecijanskoj palači. Izradio je i skulpturu za monumentalnu grobnicu pape Pavla II. u bazilici sv. Petra, za koju se smatra da je bila najveća ikad izrađena grobnica u Rimu.
Smatraju ga jednim od vodećih kipara, posebice za izradu renesansnih nadgrobnih spomenika. Iako je radio u inozemstvu, cijelo vrijeme održavao je veze sa zavičajem. Njegova djela danas se čuvaju u Louvreu i vatikanskim muzejima, a Muzej grada Trogira ima stalni postav njegovih radova.
Nikola Firentinac sjajan je kipar obavijen tajnom (Niccolo di Giovani Fiorentino). Jedan je od najznačajnijih kipara i graditelja 15. stoljeća na našim prostorima, a djelovao je i na prostoru Dalmacije. O njegovu se životu jako malo zna, ali pretpostavlja se da je rođen oko 1418. godine, da je po svemu sudeći toskanskoga podrijetla te da je veći dio svojega života proveo u Dalmaciji. Umro je u Šibeniku 1507. Kao graditelj formirao se u toskanskom krugu, a kao kipar slijedio je Donatella, pa su ga neki povjesničari umjetnosti neopravdano pokušali poistovjetiti s Donatellovim suradnikom Niccolom di Giovannijem Cocarijem. Najstariji dokument koji spominje njegovo ime datira iz 1464. godine, a svjedoči o izradi kipova sv. Stjepana i Bernardina za crkvu sv. Frane u Šibeniku. U dalmatinskim se spisima spominje kao Niccolo Fiorentino, a prvo je veće njegovo djelo u Dalmaciji kapela bl. Ivana Trogirskoga, prigrađena uz trogirsku katedralu. Kao vješt majstor uz Andriju Alešija istaknuo se radeći na zvoniku sv. Dujma u Splitu. Ostavio je traga i u drugim dalmatinskim gradovima, gdje su nastala djela poput Bogorodice s lunete portala franjevačke crkve u Hvaru i Bogorodice s Djetetom iz lunete portala franjevačke crkve Gospe od Anđela u Orebiću, navodi se u Slobodnoj Dalmaciji.
Bacanje juhe od rajčice i pirea od krumpira na djela Van Gogha i Moneta ne opravdavaju sociolozi, konzervatori, povjesničari umjetnosti, piše Dijana Jurasić u Večernjem listu. Misle li doista »klimatski aktivisti« da štite zemlju tako da barbarski uništavaju umjetnička djela velikana poput Van Gogha i Moneta, koji su zapadni dio civilizacijske baštine? Po čemu se to oni razlikuju u brizi za planet od pijanih i dokonih turista po Dioklecijanovoj palači te od domaćih i stranih tajkuna i drugih moćnika koji devastiraju nacionalno blago, more i osobito prostor uz obalu? Zar je nesretni Van Gogh, koji je svoj život tragično skončao mlad, gladan, bolestan i nepriznat, kriv za zagađenje i uništavanje Zemlje da njegovi slavni »Suncokreti« trebaju biti meta bijesni ispada sitnih aktivistica? Monetove »Stogove sijena« aktivisti su u Njemačkoj pak gađali pireom od krumpira i tako su na djelo impresionista koji je za života bio očaran svijetom, lopočima i svojim prekrasnim cvjetnim vrtom ispljunuli vlastitu tamu i blato. Destrukcijom se ne štiti planet i u konačnici nije li isto uništavati zemlju i kulturnu baštinu? Povjesničarka umjetnosti dr. Željka Čorak i redovita članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uzvraća: »Naravno da je to najgrublji protucivilizacijski čin jer ono što nam čine klima i svemirski uvjeti našim insuficijentnim zlim djelovanjem, ovakvi aktivisti samo ponavljaju uništavanjem umjetničkih djela. Uništavati zemlju ili umjetnička djela dođe vam na isto. Na taj način se zaista ne priziva svijest o zaštiti planeta, nego se samo izaziva medijska pažnja«, govori akademkinja. Njezin kolega Joško Belamarić, znanstveni savjetnik u Institutu za povijest umjetnosti i dugogodišnji konzervator, kaže: »Na fenomen nasilja nad kulturom potrošeni su hektolitri tinte. Vandalizam je jedan od najvećih ljudskih paradoksa: uništavamo ono što nas definira kao ljude.« Postavio je i sljedeće pitanje: »Što mi činimo baštini, koju ne vidimo kada, na primjer, sliježemo ramenima pred činjenicom da smo nedavno imali 826.948 zahtjeva za legalizaciju nezakonite gradnje u državi koja više nema ni četiri milijuna ljudi. A u mojem doimanju identitet jednog naroda očituje se prije svega načinom kojim koristi vlastitu baštinu. Eto to mi prvo pada na pamet kada me pitate što mislim o Monetu kojega su ‘klimatski aktivisti’ poprskali pireom od krumpira.«
