Već kao mala tradicija u sveopćoj se Crkvi na 33. nedjelju kroz crkvenu godinu, koja ove godine pada 13. studenoga, slavi Svjetski dan siromašnih – jer već mu je šesta godina zaredom. Čemu uopće takav dan kad je poznato da je vazda Crkva zauzeta za dostojanstvo siromašnih? Zašto je baš sada potrebno da još više poraste solidarnost prema najpotrebitijima, kako u njoj samoj tako i u čitavu društvu? Zasigurno zato što je siromaštvo današnjice poprimilo razna lica – pa i ratna i agresivna – i potrebno je govoriti o njemu novim jezikom. To više; jer što je neko društvo bogatije, to lakše svraća pogled na materijalno siromašne i razvija inovativne programe pomoći, a što je u nekom društvu više siromašnih, i u materijalnom i u drugim smislovima, to se glas o njima teže probija. Upravo to što u hrvatskom društvu i u javnom prostoru, a pogotovo u govoru vladajućih, gotovo i nema govora o siromašnima, pokazuje svu ozbiljnost stanja koje daje naslutiti da se u riziku od siromaštva nalazi većina hrvatskih građana.
Iako će neki reći da je ta šutnja opravdana jer samo luđak pred oči svijeta stavlja vlastitu sramotu – a neuspjeh u borbi protiv siromaštva svakako je sramotan – ipak je odlika odraslih i zrelih demokracija rješavati probleme. A Hrvatska takva, barem deklarativno, želi biti.
Dugo već hrvatski građani žive pod pritiskom svojevrsne propagande blagostanja koju proizvodi vladajući politički sloj potpomognut utjecajima iz gospodarskih krugova i dijela medija. Kao što je reklamama cilj pod svaku cijenu izbjeći sporno pitanje kad je riječ o nekom proizvodu (npr. reklamira se »jelo iz vrećice« i hvali se brzina priprave, a sporno pitanje opasnosti učestale upotrebe takvih proizvoda za zdravlje želudca uopće se ne spominje), tako se gomilanjem slika blagostanja u javnom prostoru skreće pozornost sa spornih pitanja koja se tiču siromaštva i osiromašenja. Primjerice, na djelu je velika i skupa kampanja o prelasku s kune na euro, a stvara se dojam da je novca toliko da netko može misliti da umjesto jesenskoga lišća na granama šuškaju euri. Da apsurd bude veći, u reklamama i informativnim prilozima često sudjeluju simpatični umirovljenici kao promotori lakoće prelaska na euro. No prava je istina da se hrvatski umirovljenici sa svojim mirovinama nalaze gotovo na dnu u blagostanju među zemljama Europske unije i valjda nema znanstvene studije koja ne upozorava da im prijeti siromaštvo te da još nema političkoga recepta kojim bi im se standard bitno popravio.
Nadalje, i najnovije prognoze rasta hrvatskoga gospodarstva, za koje su ponajviše zadužene strane agencije koje se bave »rejtinzima«, još uvijek ništa ne govore o brizi za siromašne, a kamoli za demografsko i poljoprivredno osiromašenje koje je već godinama na djelu. Ako se tomu pridoda nepojmljiv kaos s »međunarodnim« preuzimanjem dionica bivšega »Agrokora«, a sada »Fortenove«, i navođenje iznosa i odnosa u kojem se običnomu čovjeku može samo zavrtjeti u glavi, čovjek se pita kako je moguć dojam da su vladajući pitanje koje se tiče nacionalnoga suvereniteta, pa i hrvatskoga teritorijalnoga i gospodarskoga integriteta, praktički prepustili slučaju. Dok osnovana politička povjerenstva kupuju vrijeme, pitanje je kako će se novi pokušaj preuzimanja odraziti na živote obitelji, pojedinaca i čitavih regija u sljedećih nekoliko naraštaja. Sredstva iz europskih fondova doista mogu mnogo pomoći u kupnji političkoga mira, no njima se ipak ni jedna (povijesna) nepravda ne može iskupiti.
