Hrvatskim športskim krugovima proteklih je dana odjeknula vijest da je prestižna nagrada »Franjo Bučar«, koju Republika Hrvatska dodjeljuje darovitim športašima za njihova iznimna postignuća i doprinos razvoju športa, došla u ruke riječkoga vaterpolista i kapetana hrvatske vaterpolske reprezentacije Ivana Krapića. No taj višestruki osvajač medalja na najvažnijim natjecanjima, među kojima su i Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016., nije zanimljiv Glasu Koncila samo zbog njegovih športskih uspjeha. Naime, Krapić, koji danas igra u pariškom klubu »Noisy-le-Secu«, kada god se nađe u svojoj Rijeci ne propušta pohoditi nedjeljne mise u župi na Srdočima.
Odrastao je na Gornjem Zametu, naselju koje pripada pod srdočansku župu, a u crkvi sv. Križa ministrirao je kao dječak.
»I kroz odgoj u kući, ali i kroz vrijednosti koje su se njegovale u mojoj obitelji, osjećala se naša vezanost uz župu sv. Križa. Tu sam otkad znam za sebe, sjećam se i kako je izgledala stara crkva na Srdočima, pamtim i prijašnje svećenike koji su ondje služili. Moja majka angažirana je u župi, redovito ide na mise, čita misna čitanja… Trudim se živjeti što je moguće više u skladu s vjerom«, opisao je svoje poveznice sa Srdočima vaterpolist Krapić u razgovoru za Glas Koncila. Kada je župa nedavno slavila svoga patrona – Uzvišenje sv. Križa – u misnom slavlju sudjelovao je i Krapić, a na kraju liturgije župniku Kristijanu Zebi za uspomenu je uručio i majicu sa simbolima hrvatske vaterpolske reprezentacije. »Velečasni Kristijan mlađi je svećenik, prati šport, prati i nas športaše koji dolazimo sa Srdoča. Kada s klubom ili reprezentacijom ostvarim neki rezultat, javi se i čestitkom u poruci. Jako su mi drage takve geste«, napominje kapetan hrvatske vaterpolske reprezentacije.
Kada se uz fizičke napore uoči velikih natjecanja poveća i razina stresa, u potrazi za unutarnjim mirom vaterpolist Krapić, rekao je, okreće se vjeri. Osim u domaćem vaterpolskom klubu »Primorju«, čije je boje branio 11 godina, Krapić je prije svoga angažmana u Francuskoj igrao i u Italiji. Susretao je tako i športaše iz raznih dijelova svijeta. »Stekao sam i prijatelje koji su po vjeri pravoslavci, ali i one koji su muslimani. Ne mogu ljude dijeliti po njihovoj vjeri, boji kože, nacionalnosti… Za mene je čovjek dobar onoliko koliko je meni u njegovu društvu ugodno. Kvaliteta čovjeka dolazi iznutra«, pojašnjava Krapić. No to ne znači da vrjednote koje osobno gaji trebaju biti zapostavljene. »Znam tko sam i odakle dolazim. Poštujem druge, ali cijenim i svoje«, dodaje Krapić.
Prema njegovu iskustvu s velikih međunarodnih natjecanja, hrvatski su športaši prepoznatljivi ne samo po svojim crvenim i bijelim »kockicama«, nego i po čvrstom karakteru i odlučnosti. »Nitko zapravo ne voli igrati protiv Hrvata jer se uglavnom zna da se mi nikad ne predajemo i da možemo svakoga iznenaditi i pobijediti. Cijeni se naš pobjednički karakter, naš inat koji se javi u prijelomnim trenutcima. I drago mi je da nas ne prepoznaju samo po kockicama na našim dresovima. Možemo reći da sve to proizlazi iz svojevrsnoga hrvatskoga športskoga odgoja«, rekao je Krapić. U trenutačnom fokusu hrvatske vaterpolske reprezentacije Svjetsko je prvenstvo u Japanu 2023. te Olimpijske igre u Parizu 2024. godine. »Doći na Olimpijske igre cilj je svakoga športaša, a usto naš je cilj ondje osvojiti i medalju«, napominje Krapić.
Njegov šport, uz možda rukomet i atletiku, jedan je od rijetkih popularnih športova koji se na profesionalnoj razini još opiru »zovu« komercijalizacije. »Sigurno je da vaterpolo nije komercijaliziran kao nogomet i vjerojatno nikad ne će biti na toj razini. Nogomet je najpopularniji šport na svijetu i zbog toga je postao i biznis. Možda će se taj šport još više komercijalizirati. U vaterpolu, kao i u drugim manjim športovima, ne vrti se sve oko novca. Zato možemo reći da su ti športovi i ‘čišći’. Kada vidim kako žive neki poznati nogometaši ili košarkaši, uopće im ne zavidim.
Meni je ugodnije proći ulicom a da me netko ne salijeće, raditi one iste stvari koje sam mogao i kao dječak, prošetati gradom s prijateljima, tražiti ono što me veseli i ispunjava«, opisuje Krapić.
U svom svakodnevnom angažmanu profesionalnoga športaša ističe stalnu okrenutost osobnomu napretku. »Trudim se svaki minus pretvoriti u plus, a svaki plus pretvoriti u još jedan veći plus«, sažeo je riječki vaterpolist svoju športsku filozofiju. »Ljudi možda nas profesionalne športaše vide kroz prizmu onoga što vide na televiziji ili u medijima, no to je tek vrh ledenjaka. Ispod razine vode puno je rada, muke, bolesti, ozljeda, pa i drugih stvari koje čovjeka sputavaju. No kada je čovjek na koljenima, treba ustrajati, treba se dići na noge… Možda se rezultati truda ne će vidjeti odmah, ali oni uvijek dođu. Primjerice, poznajem i nekoliko športaša koji su svoje najbolje rezultate ostvarili kada su prešli dob od 30 godina. Neki će reći da je to prekasno, ali treba znati da je taj športaš naporno radio dvadeset godina da bi ostvario rezultat. I taj je uspjeh jednako vrijedan.«
Nagradu »Franjo Bučar«, podsjetio je riječki vaterpolist, uz njega je dobio i njegov reprezentacijski suigrač vratar Marko Bijač. »Daj Bože da i drugi moji suigrači osvoje tu nagradu. To bi bilo doista zasluženo jer vaterpolo je timski šport. Ne može među nama biti zaslužnijih. Osvojena medalja jednako vrijedi za sve, kao što i svi zajedno podnosimo poraz«, napominje Krapić.
Na kraju razgovora osvrnuli smo se na mlađe generacije, koje su sve više uronjene u razne mreže, Facebook, Instagram, TikTok i druge, koje im nude i pomalo nerealnu sliku života u kojoj se, čini se, sve može postići bez truda. »Ne bojim se da će sve te silne mreže zaluditi djecu. Jednostavno kada se pojave neke teškoće, shvatit će kako stvari u životu stoje i da bez muke nema ničega. I u tom je smislu šport vrlo poučan, možemo ga nazvati i ‘školom za život’. Koliko svatko daje od sebe, toliko ima. Razliku čini naša odluka – hoćemo li se nakon prvoga neuspjeha povući ili ćemo ustati i boriti se dalje«, zaključio je riječki vaterpolist i hrvatski olimpijac Krapić.
