Posljednja nedjelja kroz godinu, svetkovina Krista Kralja, donosi predivnu nadu ostavljenu svakomu tko želi biti Kristov. Zapisao je Isusove riječi sveti Luka: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.« Razbojnik je u trenutcima kada više ništa nije imao izgubiti prema Isusu sačuvao sućut umjesto pokvarenosti. Pokazao je da je čovjek zaista stvoren na sliku Božju.
Nije nikakvo iznenađenje kada čovjek u trenutcima bespuća pokazuje ljutitost. Ljudi su skloni povisiti glas u velikoj mjeri agresivnosti pravdajući se riječima: »Nemam više što izgubiti.« Koliko je samo ljudskoga hira čim se doznaju tragični događaji! Mnogi prokunu nebo ponašajući se poput riječi psalmista: »Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na zemlju« (Ps 73, 9). Teškoća uzrokuje napetosti, teškoća može u čovjeku probuditi ono najgore.
Slično se dogodilo i Isusu dok je visio na drvu križa. Ostavljen, napušten, bez ikakva autoriteta, postao je predmet izrugivanja svakomu koji se našao u blizini. Zazivali su farizeji, oni koji su strahovali kako će ga uspjeti uhvatiti jer su se bojali mnoštva; sada su glasno rekli: »Siđi s križa! Spasi sam sebe! Ajde, da i to doživimo!« Kao da su na papir zapisali sva Isusova čuda, divote koje je učinio, zahvale koje je primio, radost koju je otvorio, nadu koju je probudio – zgužvali papir – i pogodili ga. Nisu mogli podnijeti da je pravedniji od njih. I sada, bespomoćna, gađaju ga riječima koje mu je narod u zahvalnosti izrekao. Njihova podlost više nije prikrivena. Oni dobro znaju da je Kralj, a sada pobjedonosno očekuju njegov konačni pad. Te riječi, prepune gorčine, upijala su dvojica razbojnika. U jednom se pobudila ljutitost, a u drugoga nada. Jedan je ostao razbojnik, a drugi je uvidio svoju pogrješku.
Pa nije li tako i u ljudskom životu? Neki bi rekli da je pokajani razbojnik lako zaradio nebo. Ma kakvi. U bespuću napuštenosti samo se rijetki zauzimaju za one koji su osuđeni. Tko bi zaplivao protiv struje? Tko bi se javno podigao i izrazio ljubav prema osuđeniku Isusu? Nije to više ni manjina, to su pojedinci. Koliko ih je ostalo ispod križa? Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti oni koji vjeruju Kristu kao Kralju.
»On ništa opako ne učini«, hrabre su riječi pokajanoga razbojnika. Taj je prozreo farizejska podmetanja. Dok su zakucavali natpis iznad Isusove glave, on je znao da se tu žrtvuje čovjek zbog nečijih strahova, da se tu ušutkuje pravednik kako bi se nepravda nastavila činiti. Nedjelja Krista Kralja stoga je jasan poziv svakomu neka se zapita: »Što bih ja rekao da visim pokraj Isusa? Bih li u njemu prepoznao Kralja ili zločinca?«
Znakovito je što je Isus uveo u raj najprije razbojnika. Kaže Ivan Zlatousti u djelu Protiv anomejaca: »U početku je Bog oblikovao čovjeka, a čovjek je bio slika Oca i Sina. Bog je rekao: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku.’ Kada je Isus želio dovesti razbojnika u raj, odmah je izgovorio riječi i uveo ga. Krist nije trebao moliti da to učini, iako je zadržao sve ljude nakon što je Adam bio ušao. Bog je stavio plameni mač da čuva raj. Krist je svojom vlašću otvorio raj i uveo upravo razbojnika.«
Razbojnik je u raju. Možda je presudila njegova iskrenost. Nije se podložio riječima većine. Nije zatomio svoje srce na nepravdu, nego je snažno s križa doviknuo propalomu razbojniku s druge strane: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?« Dovoljno je to bilo da Isus pronikne u njegovo srce i uvidi iskrenost riječi. Kada bi barem i kršćani danas češće zauzimali stranu takve pravednosti! Malo pozornije poslušati iskrenost srca. Manje glume. Udaljiti pokvarene misli što podlo šapuću. Oglušiti se na riječi što tako često uzrokuju da čovjek zaboravi biti pošten: »Ma briga te za druge. Važno da je tebi dobro. Što se petljaš? Nek si ti svoje obavio. Ovdje možeš ponovno zaraditi. Samo šuti, ne trči pred rudo.« Svijet tada ne bi bio mjesto otvorenih sukoba u kojima bi ljudi gazili jedni po drugima. Obraćeni razbojnik uspio ih je zatomiti i ušao prvi u raj. Hoće li ova nedjelja biti poticaj da se u novu liturgijsku godinu uđe poput obraćenoga razbojnika koji je raj zaslužio osluškujući iskrenost svojega srca?
Gospodine, otvorio si vrata raja onomu koji je zauzeo iskreno stav i našao se s pravednom manjinom: u svakom od nas probudi taj vatreni stav da se javno suprotstavljamo svemu što guši dobra djela, žrtvu, odricanje i na taj način probudimo želju da ćemo ostati s Tobom u vijeke vjekova. Amen.