Dok rat u Ukrajini podsjeća građane Republike Hrvatske na ne tako davno iskustvo Domovinskoga rata i izbjeglištva, postoji spomenik koji podsjeća da je rat uvijek ujedno i pitanje života i etike. Udruga »Hrvatska za život« prošle je godine u Vukovaru 16. studenoga otkrila spomenik »Ruža hrvatska«, postavljen ispred Nacionalne memorijalne bolnice »Dr. Juraj Njavro«, posvećen i svakoj stradaloj trudnici i nerođenomu djetetu na hrvatskim područjima. Podignut je u spomen na Ružicu Markobašić i njezina nerođenoga sina Antuna koji su mučki ubijeni na Ovčari 1991. godine. I ta tragedija otvara pitanje što je rat, zašto se događa i kako na nj ljudski i kršćanski odgovoriti.
Siniša Glavašević u svojim je »Pričama iz Vukovara« dao odgovor na postavljeno pitanje: »Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, valjda zato da bi poslije svega i u sažaljenju mogao iznova prljati.« Ma koliko se kroz povijest uzdizala hrabrost kao ratnička vrlina s likom Ahileja kao njezinim oličenjem, i koliko se god nasilje smatralo učinkovitim načinom rješavanja sukoba, biblijska Knjiga proroka Izaije opisuje mesijansko doba kao vječni mir: »Jer će iz Siona zakon doći, iz Jeruzalema riječ Jahvina. On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju« (Iz 2, 3-5).
Iako se kroz povijest ratovi vode iz biopolitičkih ili geopolitičkih razloga – to jest iz interesa – 20. stoljeće dalo je sasvim novu dimenziju temi rata. Razvoj tehnoznanosti omogućio je, osim industrije proizvoda i usluga, i industriju masovnoga uništenja. Dva svjetska rata s milijunima žrtava, s holokaustom i eksplozijom atomske bombe nad Hirošimom i Nagasakijem, donijeli su opće razočaranje u čovjeka, napredak i vrijednosti zapadne civilizacije. Mladi se naraštaj zapitao nisu li temeljne zasade i vrijednosti generacija koje su započele i vodile dva svjetska rata te ratove poput onoga u Vijetnamu u srži pogrješne. Pokreće se antinuklearni pokret, mirovni pokret, zapadnjačka društva sve više zahvaća sekularizacija, a nezadovoljstvo mladih kulminira u studentskoj revoluciji 1968. Studenti – i mirnim štrajkom i demoliranjem – traže oslobođenje od podjela, oslobođenje potlačenih skupina, oslobođenje od morala licemjernih odraslih, ekološku pravdu, svijet mira.
No 20. je stoljeće doba velikoga broja nenasilnih oblika otpora od kojih su neki bili i uspješni: Mahatma Gandhi i Martin Luther King inspirirani su Kristovom rečenicom: »Ako te tko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi« (Mt 5, 39) koja je do Gandhija došla preko L. N. Tolstoja. Fan Ču Trin u Vijetnamu i A. J. Muste u SAD-u pridružuju se ideji nenasilnoga otpora, a u Berlinu u proljeće 1943. žene nežidovke u ulici Rosenstrasse prosvjeduju tražeći da se njihovi muževi i rođaci puste na slobodu; nakon tjedan dana Gestapo pušta zatvorenike. S ciljem sprječavanja budućih ratova osnovani su Ujedinjeni narodi; 1948. kršćanski filozof Jacques Maritain sudjelovao je u izradi Opće deklaracije o ljudskim pravima. Čvrsto uvjeren da su ljudska prava ukorijenjena u prirodnom moralnom zakonu, Maritain je zapisao poznatu rečenicu: »Možemo se složiti oko temeljnih ljudskih prava koja su praktična, sve ako se i ne slažemo oko njihovih teorijskih utemeljenja.«
Etika oduvijek promišlja o opravdanosti ratovanja. U ranokršćansko doba neki vojnici koji bi prigrlili vjeru smatrali bi vojničku službu nespojivom s kršćanstvom te bi od nje odustajali. Drugi su pak ostajali u službi. Glede spojivosti rata s dobrom i pravdom postoje tri glavna pristupa. Realistička teorija rata, povezivana najčešće s Machiavellijem, razdvaja politiku i moral: države su ponajprije vođene vlastitim interesima i zadaća je legitimnoga vladara činiti sve što je u najboljem interesu i sigurnosti države, za što je potrebno očuvanje njegove vlasti. To uključuje i započinjanje rata ako vladar prosudi tako. Država mora postupati tako da rat koji vodi i dobije; pritom cilj opravdava sredstva. Takva teorija, međutim, ne samo da prihvaća oružanu agresiju kao oblik ostvarenja interesa, nego ne zahtijeva ni poštovanje temeljnih ljudskih prava.
Suprotna je teorija pacifizam koja polazi od toga da je rat besmislen jer u svakom ratu stradaju nevini ljudi. Dok apsolutni pacifizam odbacuje sve oblike nasilja i rata, bez obzira na uzrok, relativni pacifizam dopušta obranu u slučaju teškoga kršenja ljudskih prava. Većina ljudi intuitivno će pristati uz treći pristup, ideju pravednoga rata, uz koju su pristajali primjerice sv. Augustin i sv. Toma Akvinski. Ona kaže da u slučaju napada osoba, a tako i država, imaju pravo i dužnost braniti svoj život odnosno opstanak.
Suvremena teorija pravednoga rata naglašava da je rat opravdano započeti samo ako je razlog pravedan, namjera časna, procjena koristi i štete obećavajuća te ako su propali svi pokušaji da se sukob mirno riješi. Napokon, ne obraniti nevinu žrtvu ili relativizirati ulogu agresora i žrtve značilo bi učiniti nepravdu. Katolička Crkva u bitnome slijedi takvo razmišljanje. Godine 1963. sveti papa Ivan XXIII. objavljuje encikliku »Pacem in terris« (»Mir na zemlji«) koju započinje podsjećanjem da je Bog stvorio čudesan red i sklad u cijeloj prirodi, pa ipak između ljudi i naroda često vlada razjedinjenost. Mišljenje da ljudskim odnosima treba vladati slijepa sila koja ravna ostatkom materije pogrješno je, ističe papa. U čovjekovu je savjest upisan prirodni moralni zakon, tumači Ivan XXIII., a temelj je toga zakona – koji onda treba uređivati sve društvene odnose – istina da je svako ljudsko biće uistinu osoba. Iz toga proizlazi da svatko ima dostojanstvo, prava i dužnosti. Isti moralni zakon koji obvezuje pojedince na međusobno poštovanje obvezuje i zajednice, tj. države, podsjeća papa, dajući iscrpan popis ljudskih prava, u najboljoj maniri socijalnoga nauka Crkve. Na tom tragu odzvanja poznati usklik pape Ivana Pavla II. u vrijeme Domovinskoga rata: »Mir je moguć!«
Čak i ako se utvrdi da je u nekim okolnostima rat opravdan, običajno pravo od davnina zna da ne vrijedi ona da je »u ratu sve dopušteno«. Primjerice, zabrane silovanja u vrijeme rata postojale su već u dekretima engleskih kraljeva Rikarda II. (14. stoljeće) i Henryja V. (15. stoljeće). Snažni napori da se zakonima zabrani nečovječno postupanje u ratu intenziviraju se u 19. stoljeću; zabrana ubijanja svih koji nisu osposobljeni za borbu, kao i mučenje ratnih zarobljenika tada postaje standardom međunarodnoga humanitarnoga prava. Međutim, ratovanje u 21. stoljeću ima sasvim nove konotacije: osim biološkoga i kemijskoga oružja, nuklearnoga naoružanja popriličnoga broja zemalja, na raspolaganju su kibernetički napadi, dronovi, uporaba tzv. umjetne inteligencije i robotizacije u ratovanju. Problem uporabe »učećega« stroja u ratu srodan je problemima koji se pojavljuju u prometu i medicini: stroj je podložan kvaru, zakazivanju, nije sposoban za moralnu prosudbu niti može biti optužen i kažnjen; iza stroja uvijek stoji čovjek. Zastrašujuće je što čovjek koji je programirao i izradio stroj od njega biva odvojen te gubi kontrolu nad njegovim operacijama. Razmjeri mogućih ratnih razaranja u 21. stoljeću nezamislivi su u odnosu na prošla razdoblja.
Bioetičari pretpostavljaju da bi u slučaju prihvaćanja prakse genetičkoga ili elektrokemijskoga modificiranja ljudskih bića bilo jednostavno ljude oblikovati da budu idealni vojnici. Time bi njihovi životi bili instrumentalizirani, oni bi kao pojedinci bili podređeni interesu države, čime bi bilo zanijekano njihovo dostojanstvo, a prava pogažena. Nuklearno naoružanje često je predmet rasprave: jedni smatraju da ravnotežom moći pridonosi očuvanju mira, a drugi ga smatraju najvećom prijetnjom miru čovječanstva. Povijest nuklearnoga naoružanja pokazuje da se radilo o Pandorinoj kutiji: 1939. Albert Einstein, koji je prvotno bio protiv razvoja nuklearnoga oružja, s mađarskim fizičarom Szilardom šalje pismo američkomu predsjedniku Rooseveltu tražeći potporu za proučavanje nuklearne fisije u vojne svrhe, kako nacisti ne bi prvi razvili nuklearno oružje. Ostalo je povijest – i to vrlo loša. Činjenica da je po eksploziji ubijeno najmanje sedamdeset tisuća civila, a od dugoročnih posljedica radijacije stradalo još toliko pokazuje da je pokušaj etičkoga opravdanja bacanja atomske bombe navodnom minimalizacijom konačnoga broja žrtava neodrživa.
Da je Vukovar grad heroj, ne treba ponavljati. Treba iznova proučiti što se u Vukovaru dogodilo – da se ne bi zaboravilo. Dok se učenike srednjih škola diljem Hrvatske poziva na projekciju filma Eduarda Galića »Šesti autobus«, nije naodmet provjeriti znaju li današnji srednjoškolci što o Blagi Zadri, Mili Dedakoviću Jastrebu, Jean-Michaelu Nicolieru, Marku Babiću i drugim braniteljima? Onkraj svake mržnje i neoprosta, suočavanje s istinom prvi je korak prema pravdi, koja je preduvjet mira. U ovo doba suosjećanja i nastojanja oko pomoći narodu ratom zahvaćene Ukrajine, postavljanje spomenika »Ruža hrvatska« u Vukovaru svjedoči o tihom ratu protiv života koji se vodi moćnim dostignućima znanosti i tehnike – kao da je ljudski život nevažna tehnička naprava koja se može, zajedno s plastikom i elektroničkim otpadom, odbaciti i/ili reciklirati. Istinsko zauzimanje za mir počinje izgradnjom kulture života na svaki način, od molitve za žrtve do pomaganja onima koji bi to tek mogli postati.
